Mljekara

- klikni na foto za više -

 

MLJEKARSTVO U BABINOJ GREDI
Osnutak, razvitak i likvidacija Mljekarske zadruge

Osnivanje   Mljekarske  zadruge  pada u vrijeme,  kad se još osjećala ekonomska kriza, a napose je to bilo pojačano poslije komasacije i kanalizacije, pa je nastala poremetnja i zastoj u privređivanju i oskudica se osjećala još više. Stoga je razumljivo, da su ljudi rado prihvatili uvjerljive savjete i prijedloge dra Sulime : agr. Talana (Osijek), koji su preporučili osnivanje mljekare obećavajući dobru cijenu za mlijeko kao i za maslac, koji bi se izvozio i u inozemstvo. Ali ipak pozadina svega bila je prodaja pekarskih strojeva firme Baltik iz Švedske, čiji je zastupnik bio dr Sulima.
Iako tada nije još bilo toliko zadružne svijesti, prijedlozi su bili prihvaćeni i zadruga je osnovana, da se ublaži teško ekonomsk stanje, jer mlijeka će biti od brojnih krava, iako među njima nije bilo mnogo visokoproduktivnih kao danas.

Zadruga je osnovana 23. IX 1929, a s radom je počela 1. IV 1930. nazivom Mljekarska zadruga s o. j. a kasnije je naziv preinačen u Stočarsko-mljekarska zadruga s o. j. Babina Greda. Odmah se nije moglo početi, jer je trebalo adaptirati zgradu i nabaviti potrebne strojeve i opremu, a i osposobiti čovjeka koji će to  voditi i raditi. U Mljekarsku školu u Novom Sadu poslan je jedan od osnivača, a to je Franjo Delić, koji je u toj školi osposobljen  za preradu i proizvodnju mliječnih proizvoda.

Glavni osnivač bio je Faba Kopić (Adamov), koji je i materijalno izdašno pomagao mljekaru prvih godina. Među osnivači­ma bili su ovi: Miso Kutuzović, Mija Verić (Ivančev), Antun, Franja i Ivan Delić, Adam Verić (Zurkin), Mata Verić (Basuljev), Toma Kopić (Pranjetin), Martin Babić Joseilijina), Nikola Stoja-nović (Đurin), Blaž Stojanović (Đurin) i Mato Stojanović (Andrijašev).
Faba Kopić je odmah predujmio zadruzi svotu od 14.500 di­nara, iz čega je plaćeno školovanje Delića i nabavljeni najpotreb­niji strojevi uz ostale troškove, jer se iz udjela od 100 dinara nije mnogo moglo učiniti.
Kad je Delić došao iz škole s položenim ispitom moralo se početi, jer su već nekoji strojevi bili nabavljeni. Početak je bio vrlo težak, jer se nije mogla plaćati obećana cijena mlijeku, bu­dući da je Danska dala na svjetsko tržište mnogo jeftiniji maslac nego što se mogao izvoziti iz Jugoslavije. Stoga su nekoji članovi klonuli duhom i odmah istupili iz zadruge. Sva je težina ostala na Fabi Kopiću, koji je dao novac, a Delić je davao svoju stručnu i fizičku snagu kao i materijalnu pomoć u podvozu, radeći na osposobljavanju mljekare tako da je mo­gla 1. IV 1930 započeti s radom. Da nije bilo te dvojice i njihove upornosti ne bi nikada bilo mljekare u Babinoj Gredi.

Evo i podataka o godišnjim količinama sabranoga mlijeka za neke godine:
1930 24.000 litara
1931 60.000 
1935 300.000
1941 900.000
1942 891.000
1943 410.000
1945 505.000
1947 770.000
1948 740.000
1952 430.000
1953 498.000
1955 573.000
1956 600.000
1960 650.000


U početku se radilo s malo mlijeka, jednostavnim strojevima i ručnom snagom u skučenim prostorijama (u kući M. Kutuzovića u Jelasu). Nova zgrada je sagrađena tek 1933, u centru sela pokraj Berave blizu mosta i raskrsnice cesta, na zemljištu koga je dala općina besplatno.
Uz mljekaru je izgrađena i ledara za prirodni led, te sušara za sušenje sira, a kasnije i prostorija za smještaj selektora za izbiranje žita i zaprašivanje (Petkusov selektor 1942).
U početku su strojevi bili ne samo maloga kapaciteta, nego i na ručni pogon, koji je tek 1946 prestao, jer je nabavljen benzinski motor, pa su tada pojačani separatori i drugi strojevi. Dolaskom električne energije u selo 1956. rad je olakšan, jer je tada sve ukopčano na električni pogon.

Mlijeko se prerađivalo najviše u maslac i obični sir, a nešto i u trapist. Kasnije se izrađivao i kazein za tehničku upotrebu, tj. sušeni sir u sušari — mljeo se i prodavao u Sr. Mitrovici. Proizvodi su se prodavali u početku na pijacama u Bos. Samcu, Gradačcu i Modricu, a kasnije se slalo i u druga mjesta, gdje su bile otvorene i vlastite prodavaonice (Sarajevo i Zenica). Ali roba se slala željeznicom prema narudžbama i u pojedina mjesta.

Mlijeko se po selu skupljalo kolima, i to rano ujutro. To su radili u početku besplatno redom oni članovi koji su imali konje, a kasnije se plaćalo. Sabiralo se u drvene kace koje su se povećanjem priliva mlijeka morale povećati do 1.000 lit. zapremine, pa su morale hiti smještene na posebna kola. Ali su kasnije na­bavljene mljekarske kante, jer je s njima lakše održavati čistoću, kuko su to i higijenski propisi tražili.
Isplata mlijeka obavljala se u početku tek koncem godine, a kasnije svakih nekoliko mjeseci. Kad je zadruga ojačala, onda se isplaćivalo redovito svakog mjeseca. Početna cijena mlijeka bila ju 0,30 din. ljeti, a zimi 0,80 do 1,00 din. po litri. Plaćanje po masnoći počelu je mnogo kasnije. Kontrola je bila u početku jednostavna - po Hojbergu. Ako je bilo ustanovljeno da je sipana voda tada se za kaznu 10 do 14 dana nije uzimalo mlijeko od takvoga člana. Ako se možda slučaj ponovi, član se isključuje iz Udruge i vraća mu se udio.
Kasnije se kontrola obavljala po Gerberu, najprije ručno, a poslije na električni pogon. Stroga kontrola je uvjetovala kvalizetu proizvoda. Čini se, da je danas kontrola pri preuzimanju mlijeka manja.

Od 1948 pa sve do 1956 opada količina sabranoga mlijeka, a od 1956 do 1960 stagnira na 600.000 litara s porastom za 50.000 litara za to vrijeme. Uzroci su takvog stanja prilike pri koncu rata, a naročito one poslije rata kad je došlo do prinudnog otkupa i obaveza u davanju mesa i hrane prema veličini posjeda.

Godine 1956 počelo je umjetno osjemenjivanje krava, poboljšavanje kvalitete podmlatka, od većinom križanih preostalih simentalaca nakon otkupa. Nakon 4 godine početnog rada i poteškoća pri dokazivanju koristi od osjemenjivanja uspjelo je uvjeriti ljude, da prihvate taj način oplođivanja i poboljšavanja g­veda, pa je tako od 1960 počeo jači porast broja osjemenjenih krava, a s time je porastao i broj goveda, iako nešto sporije nego što bi bilo potrebno da se dostigne nekadašnje stanje iz 1939 do 1942, a donekle je poboljšana i hranidba krava, jer je ljeti uz pašu davana zelena hrana s oranica, tj. djetelina, a zimi se uz si­jeno daje i silaža, te repni rezanci, a manje smjese mineralnih dodataka.

Potreba za mlijekom i bolje otkupne cijene poslije 1960 uz porast broja krava i poboljšanje kvalitete i njihove produktivnosti povećale su se u 1969 i u količini sabranoga mlijeka. Pionir i Jasinje skupe zajedno dnevno ljeti oko 8.000 litara, a zimi oko 4.600 ili svega u 1969 za cijelu godinu 2,200.000 litara.
Porast sabranoga mlijeka u 1940, a i tadašnje materijalno stanje, diktirali su gradnju veće i nove mljekare za suvremeniju obradu i preradu mlijeka u većim količinama. Stoga je zaključeno da se gradi od ulične strane nova zgrada na kat s podrumskim prostorijama gdje bi bio pogon i skladište sira. U prizemlju bi bilo primanje i obrada mlijeka, a na katu prostorije za upravu, dvorana za sastanke uz knjižnicu i druge prostorije. Sredstva su sakupljena od prometa, jer je pri isplati obustavljan 1% za izgradnju mljekare za koju je načinjen i nacrt (ing. Pelcer iz Zagreba, sada u Osijeku).

Zadruga je počela s malim brojem članova — jedva oko 30, ali postepeno se sve više učlanjivalo, a pogotovo, kad su vidjeli očiti  napredak i koristi od zadruge.  Evo podataka o učlanjivanju |u po godinama:
1931 samo 2 člana, 1932 — 21, 1933 — 15, 1934 — 15, 1935 — 1, 1936 — 29, 1937 — 38, 1943 — 1, 1944 — 24, 1945 — 29, 1946 — 52, 1947 — 35, 1948 — 37,  1949 — 6,  1950 — 2, 1951— 1, 1952 — 20, 1953 — 101, 1954 — 53, 1955 — 55, 1956 — 47, 1957 2'), 1958 — 6, 1959 — 21, i 1960 — 8 članova.
Broj članova prije likvidacije (1961), bio je 603 člana iz 600 domaćinstava (iz 3 su bila po dva člana iz kuće), a udjeli su tada iznosili po 1.000.— din. po članu.


Predsjednik zadružne mljekare bio je tada Tuna Delić, koji je bio ujedno i općinski načelnik, te je kao poduzetan zadrugar svim silama nastojao da se mljekara prema nacrtu i sagradi. Stoga je nabavljen sav potrebni materijal, i to: 90.000 cigle, 4.000 kom. crijepa, 80 m3 šljunka, 40 m3 pijeska, potreban cement, željezo, čavli i drugo, zatim obla građa od 80 m3 od koje su izrezani grede, rogovi, letve i daske. Nabavljene su bile i pločice za ob-I imanje zidova i drugi sitniji materijal. Gradnja je počela 1943, prema nacrtu. Udareni su temelji. Uzidan je podrum s gornjom betonskom pločom, ali uslijed nastale teške ratne situacije u to vrijeme gradnja je morala biti obustavljena, a temelji su ostali i dočekali, da se nakon predaje Pioniru dalje izgradi u današnju zgradu prizemnicu. U toj je zgradi nadalje radila zadruga sporazumno s Pionirom sve do njene likvidacije 1961.
Preostali je materijal djelomice razvučen za ratne potrebe, ili je ipak veći dio ostao (cigla, crijep i građa), te je 1946/47 ugrađeni u zgradu današnjeg doma kulture, pa je tako mljekara i tu udarila jaki temelj kao što je u toku svoga ranijeg i kasnijeg djelovanja radila za dobrobit ne samo svojih članova nego i cij­log, sela, jer je nabavljala bikove, strojeve, kontrahirala stoku, iz­gradila klaonicu, otkupljivala svinje, tovila telad, prerađivala meso itd.

Konac rata kao i prve godine poslije rata bile su teške za zadrugu, ali je ipak uspjela prebroditi i doživjeti svoj drugi uspon, koji je bio nažalost i posljednji. Poslije toga uspona od 1958 i dalje zadruga je investirala u različita nova postrojenja za preradu mlijeka, kao i za kompresor za led i hlađenje, oko 7,000.000.— dinara. Osim toga je djelovala kao i prije rata i ulagala sredstva za opće dobro sela, a najviše za poboljšanje govedarstva, prire­đujući smotre goveda i njihovo nagrađivanje pri čemu je pomogao ing. Mata Stojanović.

Ali takav uspon poslovanja nije mogao dulje trajati iako je sve bilo urađeno za opće dobro naroda u selu, jer se nastojalo zaustaviti napredak zadruge. Njoj nije nitko pomogao,  niti joj davao kakve kredite. Postojala je želja da se ona likvidira i na njenim temeljima i uhodanim putovima da se postave drugi po­goni i drugo privređivanje.
To je u prvom redu učinio Pionir svojom parnicom, a onda i AK Jasinje svojim planovima o proširenju mljekare i klaonice, te poboljšanja govedarstva i svinjogojstva, također je mnogo pridonio konačnoj likvidaciji zadruge i od nje preuzeo svu preostalu imovinu prema odluci tadašnje općinske uprave u Babinoj Gredi. I tako s drugog svog uspona mljekarska zadruga je prestala i ostavila u selu sve, što je radila i učinila dobra za napredak sela.
A za sve to nije bilo nikakvog razloga da se uništi tako jaka i napredna, prava i solidna zadružna organizacija, koja se nije smjela nikako uspoređivati s prisilno stvorenim seljačkim zadru­gama koje su morale propasti, jer su radile bezglavo i često naopako.

A sada evo još nekojih detalja o prošlosti mljekarske zadru­ge. Prvi predsjednik bio je Miso Kutuzović kroz 8 godina, zatim Faba Kopić, a onda Tuna Delić koji je bio stalno od početka u odboru, te podpredsjednik 1936, a od 1940 do 1954 bio stalno nje­zin predsjednik. Kako je bio i općinski načelnik od 1933 do 1936 a i kasnije od 1940 do 1944 ,bilo mu je s tim lakše usklađivati interese zadruge i putem općine pomagati njezin rad i nastojanje u općem interesu sela.

Godine 1960 gradi manju klaonicu i mesnicu s malom hladnjačom kapaciteta oko 40 do 50 svinja dnevnog klanja. S dva nabavljena kamiona, od kojih je jedan prera­đen u hladnjaču prevoze se polutke mesa svinja u Zagreb i Banjaluku, a isto tako i gotovi proizvodi, tj. salame, kobasice i ostala roba jer je nekoliko mesara radilo na preradi mesa.
Mljekara je 1958 kontrahirala uzgoj 148 junica, tako da je oi kupila i spasila od klanja dobru žensku telad u selu i ostavila uzgajivačima za daljnji uzgoj uz otplatu na dvije godine predajom mlijeka. Od njih je ostalo 107 za rasplod, i uvrštene su kao dobre junice u daljnji uzgoj, a ostale škartirane i prodane za klanje, lako je isto učinila i 1959 sa 38 junica i 57 teladi za tovljenje. IV60 kontrahirala je 53 junice i 83 teladi za tov (bebi bif). Te je godine kontrahirala i 1.555 kom. svinja za tov, a 1959 bilo je bilo kontrahirano samo 864 kom. svinja.


Osim spomentuih bili su za kraće još ovi ljudi kao predsjednici: Antun Verić, Šima Vukovac, Marijan Knežević, Đuro Vuković, Đuro Kopić (Pranjin), Marijan Banović, te Mato Kopić (Dudin), koji je bio i posljednji do likvidacije.
Franja Delić vodio je ne samo sve stručne mljekarske poslove od početka djelovanja mljekare, nego je vodio i poslovne knjige. To je nakon par godina preuzeo voditi Martin Babić, a kad je on prestao, nastavio je Ljubo Pavlović. Godine 1938 kad je Franja Delić izabran za općinskog načelnika, dužnost poslovođe preuzeo je Lojza Petričević, koji je i ranije radio u mljekari na preradi mlijeka kao svršeni đak Poljoprivredne škole u Požegi i polaznik mljekarskih tečajeva u svrhu nadopune svojega mljekarskog znanja u Križevcima, Zagrebu, te Osijeku i Belom Manastiru. On je bio u zadruzi sve do njene likvidacije, te je u toku vremena vukao zajedno s Franjom Delićem sve poteškoće koje je zadruga proživljavala. Vazda je radio savjesno i predano, pa su stoga i proizvodi mljekare na izložbama i pri ocjenjivanju dobivali priznanja i visoke ocjene (Osijek, Zagreb).
Međutim, Franja Delić je 1958 opet došao za poslovođu u zadrugu, i tu je ostao sve do svoje penzije (1960), vrlo aktivan kao i ranijih godina na svim poslovima zadruge i njenog poslovanja, ii uspjeh nije izostao.

A sada da se osvrnemo na to kako je došlo do likvidacije zadružne mljekare. TMP Pionir izgradila je pomoću UNICEFA na postojećim temeljima mljekare prizemnicu, a sa zadrugom je dogovoreno da i dalje tamo radi, ali da predaje mlijeko i proizvode Pioniru. Pri tome je poslu zadruga ulagala dosta sredstava u nove strojeve za bolji i veći rad. Međutim je nakon nekoga vremena Pionir tražio svoju zgradu u želji da cijelo mljekarstvo preuzme u svoje ruke, što mu je i bila stalna želja i namjera. Zametnuo je sudski proces koji se vodio par godina, jer zadruga nije htjela izići bez odštete iz zgrade, u koju je uložila svoje strojeve i svoja sredstva. Parnica je završena tako, da Pionir plati zadruzi 7,000.000. — dinara za strojeve i preuzme zgradu. Tada se Pionir obvezao, da će od zadruge preuzimati sve mlijeko i proizvode, a zadruga neka radi i dalje u mljekari.
I tako je zadruga mogla jače djelovati i na drugim poslovi­ma osim mljekarstva, tj. u stočarskoj proizvodnji i preradi sirovinu.
U međuvremenu je A K Jasinje želio, da preuzme mljekaru u svoje ruke, i proširi pogon, te poboljša stočarstvo otkupom i tovom stoke itd.
A K Jasinje djelovao je pozitivno putem svojih pogona i stru­čnjaka u selu i time što je otkupljivao telad za tov kao i svinje, u- davao uz povoljne uvjete mlade krmače u rasplod. Stoga su članovi zadruge dobrim dijelom bili za takvo preuzimanje i pripojenje zadruge Kombinatu, ali ipak nije bilo potrebne većine za pravovaljani zaključak.
No tada je zaobilaznim postupkom Kombinat ipak došao do cilja. U zadrugu je došla financijska kontrola i nakon pregleda poslovanja i računa ustanovila da ima velikih dužnika s neplaće­nim računima, a bili su to sigurni platiše, pa su zaista ubrzo svoje račune i podmirili. Međutim je kontrola, na temelju svojeg nalaza i mišljenja, proglasila zadrugu nesposobnom za po­slovanje. Tada je općina Babina Greda donijela rješenje ne sa­mo o prestanku poslovanja zadruge,nego i o tome, da AK Jasinje preuzme cjelokupnu njezinu imovinu, i da dalje njome posluje. I tako je zadruga 1. 1. 1961 potpuno prestala s radom. Pionir je preuzeo svoju zgradu, a sve ostalo A K Jasinje.

Danas na temeljima bivše zadruge, koja je cijelo vrijeme svojega rada uspješno djelovala, te podigla i ojačala materijalnu osnovu sela, — rade dva pogona kooperacije sa selom. Jedan je A K Jasinje koji ima svoje posjede i stočarske objekte u selu, a drugi je pogon P P K Županja, jer Babina Greda pripada danas općini Županja. Stoga i ima dva sakupljača mlijeka kako je to već i naprijed spomenuto. I tako velike ribe progutaše malu. Zahvaljujući tome što selo i samo poučeno dosadašnjim iskus­tvima o koristi od mlijeka i govedarstva povećava i poboljšava i govedarstvo i svinjogojstvo, mogu obadva pogona za kooperaciju poslovati uspješno i bez mnogo vlastitoga truda i brige za jače poboljšavanje proizvodnje bivših članova zadruge kao i ostalih stočara. Ipak u takvim prilikama kakve jesu dolazi u selo od stočarstva i njegovih proizvoda oko 180,000.000.- st. dinara, ali da je ostala mljekarska zadruga s klaonicom i preradom, tada bi svota bila sigurno veća. Ali klaonica i prerada je likvidirana, a mljekara nije povećana. No svrha je postignuta time što je nestalo stare zadruge, jer je trebalo stvoriti nešto novo.

(Dr. Marko Kadić)