Razasuli se babogredci po ciloj Europi. Valda će se neki i vratiti.

Kako obično biva - preko ljeta selo posjete iseljenici i ostali slični...Slučajno sam na utakmici sjedio pored takvog jednog koji je doveo i valjda prijatelja, nekog amerikanosa. Sasvim sigurno nisu očekivali da seljačina do njih razumije što oni pričaju pak sam ostao neugodno razočaran kako je ovaj naš bivši opisivao selo i seljaka, naš život...omalovažavanje prvoklasno. Čovjek živi preko bare, uspješan, može me kupiti za kikiriki...ma jebem ja njegove šolde.

Taj događaj me podsjetio na nešto od prije mnogo godina. Na jednoj svinjokolji počeo vrlo neugodni trač o jednoj osobi koja otprilike i zaslužuje izrečeno. Tračeri se nisu ustručavali njegovog brata koji je sjedio do nas znajući da mu je on sušta suprotnost i pored toga nije sa njim u dobrim odnosima. Kad se ta trač partija dobrano razmahala, prisutni brat to presječe sa: "Znam da moj brat ne valja, ali molim vas nemoje više tako o njemu predamnom, teško je to slušati jer brat mi je!" Tajac.

Čovjek bira životnu družicu, ali majku ne. I svi poštujemo majku kakva jest da jest jer dala nam je sve što je mogla i znala...

Moj sin je izabrao Švedsku i kad bude idući puta dolazio savjetovat ću ga da nikad ne pljuje po rodnoj domovini jer jedna je majka!

Ministar Jovanović položio kamen temeljac za izgradnju sportske dvorane Osnovne škole Mijat Stojanović u Babinoj Gredi.

Nije da se baš inače ništa ne događa u selu, ali ovaj događaj svakako valja spomenuti jer generacije babogredaca su čeznutljivo gledali kako susjedne selendre redom dobivaju sportske dvorane, a mi brus...

I sam sam završio osmoljetku bez adekvatne fiskulture, no eto, 35 godina nakon toga napokon bingo. Gradi se sportska dvorana zavidnih karakteristika i cijene (21 mil kn.), kako i dolikuje ovom selu, te koristim priliku da čestitam onima koji su najzaslužniji za ostvarenje ovog kapitalnog projekta, a oni koji su to godinama samoživo opstruirali, nek se povuku tamo gdje im je i mjesto - u bespuća povjesne zbiljnosti.

Prije nekoliko godina sam imao malo gostovanje u emisiji za Selo i poljoprivredu na HR1. Novinarka me pitala, između ostalog, da li bih volio da se jedan od mojih sinova nastavi baviti poljoprivrednom na OPG. Nemam snimku te emisije, ali sjećam se da sam izjavio da bih to svakako volio, da ću poraditi na tome itd.

Godinama kasnije sam promijenio mišljenje i to sam često spominjao sebi i drugima. Shvatio sam i prihvatio da djeca moraju biti gospodari svoje sudbine, da nemam prava nametati svoje želje i ambicije, da nemam prava željeti svojem djetetu težak seljački život kao moj, da vječno bude u stresu i dugu, da pripada jednom od najomraženijih pripadnika ovog društva ("lako je njemu, on prima poticaje na naš račun..."), da ako oni budu sretni sa svojim izborom i ja ću biti...

Inače slovim kao razuman, stabilan i hladnokrvan, ali danas sam puko ko kruška. Sve moje dugogodišnje psihološke "pripreme" su pale u vodu. Moj mlađi ptić je niskotarifnim letom danas odletio u Švedsku sa jednosmjernom kartom pri sebi. Na zadnji pozdrav sam pred gomilom ljudi počeo ridati kako desetljećima valda nisam.

Još sam u komi i pomalo vraćam film, zapravo osjećam grižnju savjesti nisam li se zapravio sebično sažalio nad samim sobom, svojim prosutim biserjem i podsvjesnim podsjećanjem na Kozarčeve Mrtve kapitale.

Sutra je novi dan, trebalo bi biti bolje, ali i novi emocionalni izazov. Moram na stan (salaš), a kako ću livadama, jasenovima i žitnim poljima objasniti da moj Zvonimir više ne računa na njih, kako ću proći pored voćki koje je on sadio, kako proći pored svoje šume gdje je uvijek gljive tražio...Užas. Moram ih uvjeriti da sam ja kriv, meni će valda oprostiti, a ja obećavam da ću i dalje polja timariti, livade kositi i voćke zalijevati jer možda će se vrijeme promijeniti i slavonsko polje biti opet poželjno nekome.

*ebeš agenciju koja nema ni tisuću zaposlenih...