poredaj po datumu objavljene novosti

564 Online novosti

10-06-2002

Otvorena dionica autoceste Zagreb-Lipovac

Nakon dvije i pol godine od početka radova u
promet je puštena novoizgrađena dionica punog profila autoceste
Zageb-Lipovac od Velike Kopanice do ?upanje, dužine 26
kilometara.




Vrijednost je radova 590 milijuna kuna bez PDV-a, a izveo ih je
konzorcij Zelena magistrala koji čini sedam slavonskih
građevinskih poduzeća iz Osijeka, Slavonskog Broda, Vinkovaca,
Požege i Velike. Osim osnovne trase na dionici su izgrađeni i
putni prijelazi, čvorišta i centar za održavanje i nadzor
prometa. U izgradnji su jo? uvijek pomoćni uslužni objekti te
čeoni i bočni cestarski prolazi na kojima će se obavljati naplata
vožnje autocestom.




Na prigodnoj svečanosti održanoj na odmorištu Babina Greda
nedaleko od Županje, ministar javnih radova, obnove i
graditeljstva Radimir Čačić najavio je da će naplate
cestarine na dionici od Brodskog Stupnika, gdje se trenutačno
nalaze naplatne kućice, do ?Županje početi do kraja ovoga mjeseca.
Usporedno s izgradnjom dionice od Velike Kopanice do Županje
po prvi su put građeni i uslužni objekti, ?to će se, rekao je
ministar Čačić, učiniti i kod izgradnje budućih hrvatskih
autocesta.




Za dovršenje autoceste Zagreb-Lipovac potrebno je još
izgraditi posljednju dionicu od Županje do Lipovca u dužini 30-ak
kilometara, rekao je predsjednik uprave Hrvatskih autocesta
Stanko Kovač. No, dodao je, njezina gradnja nije
predviđena u razdoblju do 2005. Razlog je tomu, kako je naveo,
činjenica da tim smjerom danas dnevno prometuje oko 1300 vozila,
?to je čak deset puta manje od prometa koji se njime odvijao u
godinama prije Domovinskog rata.




Autocesta Zagreb-Lipovac nalazi se na desetom europskom koridoru
i preko Austrije, Slovenije, Hrvatske, SRJ, Makedonije i Grčke
čini najkraću prometnu vezu između zapadne Europe i Bliskog
istoka.
IZVOR

---

24-10-2004

Objesio se o đeram

Na svom pašnjaku u polju Nožice u blizini Babine Grede, u petak poslijepodne, Josip ?. (28) izvršio je samoubojstvo svezavši omču za tzv. đeram na bunaru te oko vrata, a zatim je stao na dvije ba?ve i skočio s visine od tri metra. Prema priopćenju PU vukovarsko-srijemske, smrt vješanjem utvrdio je mrtvozornik, a tijelo je predano rodbini
usmrćenoga.
IZVOR

---

14-09-2002

Ispao iz »alfe« na oranicu i izgubio život

U Babinoj Gredi u Ulici Mijata Stojanovića u subotu oko 1 sat ujutro dogodila se prometna nesreća u kojoj je poginuo vozač Mirko Babić (1966.) iz Babine Grede. Mirko Babić je, upravljajući osobnim vozilom marke »alfa romeo« registracijskih oznaka ŽU 431-AC, pri izlasku iz blagog lijevog zavoja, zbog neprilagođene brzine kretanja izgubio nadzor nad vozilom te sletio izvan kolnika na oranicu, gdje je ispao iz vozila i poginuo na mjestu nesreće.
IZVOR

---

23-12-2001

Ako Bog da, bit će ih još...

Kada smo se u Babinoj Gredi iskrcali ispred Crkve svetog Lovre, ispred koje su okićene dvije božićne jelke, jedna od djevojčica pokaza mi je ulicu kojom ću stići do obitelji Kneževića, u kojoj živi 19-ero djece, sedam sestara i dvanaestero braće. Po brojnosti oni su u Hrvatskoj na drugom mjestu, iza obitelji Živkovića iz Čepina kod Osijeka, koja ima 20-ero djece. Inače, u Babinoj Gredi živi još jedna obitelj koja ima 15-ero djece i nekoliko njih s više od osmero. Svi su oni članovi udruge »Osam plus«, udruge koju su osnovali roditelji s osmero i više djece, koja, između ostaloga, poboljšava ionako lošu populacijsku sliku Hrvatske.


Ulazim u Blažekovićevu ulicu koja vijuga kako vijuga i rječica Berava, koja je sada zaleđena i od hladnoće stisnuta uz dno. Negdje na sredini, na snijegom utabanoj ulici ispred broja 36, sanjka se oskudno odjevenih sedmero djece. Četiri dječaka i tri djevojčice bez imalo ljutnje, gotovo bez glasa, jedno od drugog preuzimaju dvoje sanjke. Kada se na kraju malog brežuljka sanjke spuste dijete ih hvata za uzicu, dovlači do vrha i predaje drugome. To tako traje sve dok im ne dojadi ili dok ih iz kuće netko ne pozove da uđu unutra, ugrijati se. Kada sam došao do njih pitam ih gdje je tu kuća Kneževića. Dvije djevojčice se smiješkaju, jedna sramežljivo skriva lice, trojica dječaka kao da me i nisu čula, a jedan mi rukom pokazuje ulaznu dvorišnu kapiju i kaže:


– Tu je. Mi smo iz te kuće.


Iza kapije brenči traktor. U zimskom danu njegovo brenčanje nekako je uz zemlju prileglo. Ulazim u dvorište, pravo šokačko, sa štagljima, ganjcima, verandama. Cijuču svinje i kokodaču kokoši. Na vratima jedne od poredanih soba dočekuje me domaćica, majka 19 djece.


– Ja sam Terezija Knežević, govori i pruža desnu ruku dok u lijevoj drži malog dječaka.


– I ovo su sve vaša djeca, zadirkujem je.


– Ima ih još – kroz smijeh veli ona.


Nudi mi da sjednem. Bukti vatra u peći, a dječak Đuro smije se. Nakon nekoliko trenutaka ulazi muž Ivan, a za njim i djeca s ulice, osim Tomislava, za kojega majka veli da se najviše zadržava vani i da je na hladnoću najotporniji. Svi su zdravi, veli Terezija, osim Valentine, koja ima epilepsiju i koju svaka četiri mjeseca vode na liječničku kontrolu u Zagreb. Ivanu Kneževiću, glavi obitelji 17. prosinca nastupila je 50. godina a Terezija je rođena 1957. U braku su od 1977. kada im se rodio i prvi sin Antun.


– Između 26. travnja 1977., kada se rodio prvi naš sin Antun i 21. ožujka 2001., kada nam se rodio Đuro, u svijetu se puno toga dogodilo, a nama se dogodilo 19 djece, veli Ivan.


Terezija se na to smije, ali osmijeh skriva rukom, kako inače u ovim krajevima Slavonije često čine seoske žene. Pitam ih hoće li imati još djece, a Ivan će:


– Terezija, što ti veliš, hoće li ih biti još?


– Kako Bog da, tako će biti, odgovara Terezija.


– Znadete li datume kada su se djeca rodila, pitam.


– Kako ne bih znala. Samo moram polako. Antun je rođen, već ste čuli, onda je 3. prosinca 1978. rođena Jadranka, pa 14. srpnja 1980. Mirko, pa 7. rujna 1981. Josip, pa Martin 21. 8. 1982., pa ...broji Terezija datum po datum i stiže do Marije, koja je rođena 6. ožujka 1993., kojoj je kao 13. kum bio pokojni predsjednik Tuđman, koji joj je darovao zlatnik i koja za svaki Božić dobiva dar s igračkama i slatkišima. Poslije nje su rođeni: Franjo, Tomislav, Ivan, Katarina, Valentina i najmlađi Đuro, koji je rođen na prvi dan proljeća 2001. godine.


– Kako ih stignete sve podvoriti? Kako otpremiti u školu? U crkvu? Kada im stignete skuhati? Gdje uopće spavate?


– Sve se stigne. Vidite malog Đuru, on je dobar i miran kada je s ostalima a kada je sam onda se ljuti. Ne voli biti sam. I ostali su takvi. U školu se ide normalno, kao i u crkvu. Eno tamo, preko puta, tamo kuham i tamo se jede, ovdje boravimo preko dana a u ovoj i još tri sobe spavamo. Odrasli imaju svoje ležajeve, a manji spavaju po dvoje. Neki više nisu s nama. Najstariji sin Antun, kod cure je, nedavno su bile zaruke, i vjenčat će se na proljeće, kćer Jadranka je kod momka u Gundincima, vjenčaje se za Božić a Anica....


Tu Terezija zastade, zadrhta joj glas, stislo joj se grlo, obrisa suzu i nastavi:


– Anica ne živi s nama, s babom je, mojom majkom, u Gundincima. Nju je stid nas! Stid ju je što imamo toliko djece. Od malih nogu je tamo i ne dolazi ovamo. Već šest godina nije bila. Dolazila je socijalna radnica, govorila joj da se nema čega stiditi, molila je da ide u školu u Županju, ali ona sve odbija. Nije ona kriva za to, kriva je moja majka. Moja majka nikada nije voljela djecu.


– Tuđu je voljela – dobacuje Ivan.


– Na mojeg pokojnog oca bila je ljuta zato što je rodila mene i sestru Katu, blizankinju. Ona je ucijenila i najstariju kćer Jadranku. Ili će biti kod nje i ne dolaziti k nama, ili je ona neće primiti.


– Dolazi li vam majka?


– Od 1995., kada je rođen Tomislav nije bila.


Uto ulazi najstariji sin Antun s djevojkom, koja je donijela pladanj kolača. Nitko od djece ne traži kolače i ne uzimaju ih dok im majka nije rekla da mogu uzeti. Buduća snaha uzima najmlađeg dječaka i igra se s njim. Antun pita gdje su ostali.


– Josip i Martin odvukli su gnojivo, Mirko je u Gundincima kod babe, a Darko tu negdje oko svinja, veli otac.


– Ma kakvih svinja, sigurno negdje čita novine, veli 10-godišnji Petar.


– Kako ih uspijete prehraniti?


– Pa baš i ne jedu previše, veli Terezija.


– Sada smo zaklali šest svinja. I tako nekoliko puta godišnje. Hranimo piliće, imamo krave. U vrtu imamo povrće – govori otac.


Uče djecu da žive od rada


Obitelj živi od poljoprivrede, od 2600 kuna socijalne pomoći i povremenih novčanih pošiljaka, od raznih dobrotvora. Obrađuju svojih šest hektara zemlje i još u zakupu imaju 9,5 hektara, a uz to i po koje jutro uzmu u arendu. Siju pšenicu, kukuruz, šećernu repu, soju, djetelinu...


– Sve bi bilo dobro, kada bi država garantirala otkup i kada bismo na vrijeme dobili novac za prodane proizvode. Eto, već nekoliko mjeseci čekamo i tko zna koliko ćemo još čekati da nam se plati soja i šećerna repa. A za proljetnu sjetvu morali smo kupiti gnojivo, jada se Ivan.


Što se tiče pomoći, koja je pristizala i još povremeno stiže, ona gotovo uvijek stiže od istih ljudi. Najveća je do sada stigla od jedne udruge iz Hercegovine i iznosila je osam tisuća njemačkih maraka. Nekoliko puta stiglo je po nekoliko tisuća maraka iz Njemačke, iz Zagreba neki ljudi znaju poslati po nekoliko tisuća kuna.


– Ma svaki mjesec dobijemo do tisuću kuna, veli Ivan.


Ali doplatak ne dobivaju. Za knjige su morali dati svoj novac, koji im je poslije vraćen, ali, u njih, kako veli Terezija u školu ne ide jedno ili dvoje djece. Od općine ne dobivaju ništa, a od županije su djeca za prošli Božić dobila slatkiša. Iako ne žele reći, osjeća se da su nezadovoljni radom udruge »Osam plus«. Cilj udruge je, barem je tako govoreno kada je osnivana, da obitelji s osmero i više djece pokrenu individualna poljoprivredna gospodarstva, uglavnom povrtlarstvo, kako bi svojoj brojnoj djeci osigurali egzistenciju. U depopulacijski nejasno usmjerenoj državi kakva je Hrvatska to je i te kako vrijedan pothvat, no, čini se, i pothvat koji nailazi na slab odjek. Terezija misli da su neki pokretači udrugu iskoristili za vlastitu promociju i probitak i preko nje došli do mehanizacije za pokretanje veće poljoprivredne proizvodnje, što je i njima cilj.


– Jer, mi bismo htjeli da naša djeca imaju posao, da imaju od čega živjeti. Mi ih, iako ih imamo puno, učimo da budu pošteni i da žive od svojega rada. Pa ne može Hrvatska živjeti bez rada, kako danas mnogi žive, govori Terezija.


Na pitanje, je li joj bilo teško izroditi toliku djecu, Terezija odgovara:


– Nije. I ništa mi nije teško raditi za djecu. Imamo ih dosta, ali ne i previše. Eto, pa iako ih je puno, kada odu raditi i odu u školu kuća se isprazni. Nekada me je strah da ćemo kada ostarimo ostati sami. Ali fala Bogu, samo da im Bog da zdravlja i posla.
IZVOR

---

23-06-2002

Na svojoj njivi našao mrtvog muškarca

Mato V. iz Babine Grede dojavio je Policijskoj postaji u Županji da je na svojoj njivi (tromeđa Babina Greda-Sikirevci-Kruševica) tijekom večernjih sati u petak (oko 19.45 sati) pronašao nepoznatu mrtvu mušku osobu. Očevid i vanjski pregled tijela obavili su mrtvozornica dr. Branka Vincetić i djelatnici PU vukovarsko-srijemske, koji nisu pronašli tragove nasilne smrti. Utvrđeno je da se radi o muškoj osobi u dobi između 60 i 65 godina. Policija poduzima operativne mjere i radnje s ciljem utvrđivanja identiteta leša.
IZVOR

---

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 [102] 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 > >>