poredaj novosti po datumu

591 Online novosti

14-09-2002

Ispao iz »alfe« na oranicu i izgubio život

U Babinoj Gredi u Ulici Mijata Stojanovića u subotu oko 1 sat ujutro dogodila se prometna nesreća u kojoj je poginuo vozač Mirko Babić (1966.) iz Babine Grede. Mirko Babić je, upravljajući osobnim vozilom marke »alfa romeo« registracijskih oznaka ŽU 431-AC, pri izlasku iz blagog lijevog zavoja, zbog neprilagođene brzine kretanja izgubio nadzor nad vozilom te sletio izvan kolnika na oranicu, gdje je ispao iz vozila i poginuo na mjestu nesreće.
IZVOR

---

23-12-2001

Ako Bog da, bit će ih još...

Kada smo se u Babinoj Gredi iskrcali ispred Crkve svetog Lovre, ispred koje su okićene dvije božićne jelke, jedna od djevojčica pokaza mi je ulicu kojom ću stići do obitelji Kneževića, u kojoj živi 19-ero djece, sedam sestara i dvanaestero braće. Po brojnosti oni su u Hrvatskoj na drugom mjestu, iza obitelji Živkovića iz Čepina kod Osijeka, koja ima 20-ero djece. Inače, u Babinoj Gredi živi još jedna obitelj koja ima 15-ero djece i nekoliko njih s više od osmero. Svi su oni članovi udruge »Osam plus«, udruge koju su osnovali roditelji s osmero i više djece, koja, između ostaloga, poboljšava ionako lošu populacijsku sliku Hrvatske.


Ulazim u Blažekovićevu ulicu koja vijuga kako vijuga i rječica Berava, koja je sada zaleđena i od hladnoće stisnuta uz dno. Negdje na sredini, na snijegom utabanoj ulici ispred broja 36, sanjka se oskudno odjevenih sedmero djece. Četiri dječaka i tri djevojčice bez imalo ljutnje, gotovo bez glasa, jedno od drugog preuzimaju dvoje sanjke. Kada se na kraju malog brežuljka sanjke spuste dijete ih hvata za uzicu, dovlači do vrha i predaje drugome. To tako traje sve dok im ne dojadi ili dok ih iz kuće netko ne pozove da uđu unutra, ugrijati se. Kada sam došao do njih pitam ih gdje je tu kuća Kneževića. Dvije djevojčice se smiješkaju, jedna sramežljivo skriva lice, trojica dječaka kao da me i nisu čula, a jedan mi rukom pokazuje ulaznu dvorišnu kapiju i kaže:


– Tu je. Mi smo iz te kuće.


Iza kapije brenči traktor. U zimskom danu njegovo brenčanje nekako je uz zemlju prileglo. Ulazim u dvorište, pravo šokačko, sa štagljima, ganjcima, verandama. Cijuču svinje i kokodaču kokoši. Na vratima jedne od poredanih soba dočekuje me domaćica, majka 19 djece.


– Ja sam Terezija Knežević, govori i pruža desnu ruku dok u lijevoj drži malog dječaka.


– I ovo su sve vaša djeca, zadirkujem je.


– Ima ih još – kroz smijeh veli ona.


Nudi mi da sjednem. Bukti vatra u peći, a dječak Đuro smije se. Nakon nekoliko trenutaka ulazi muž Ivan, a za njim i djeca s ulice, osim Tomislava, za kojega majka veli da se najviše zadržava vani i da je na hladnoću najotporniji. Svi su zdravi, veli Terezija, osim Valentine, koja ima epilepsiju i koju svaka četiri mjeseca vode na liječničku kontrolu u Zagreb. Ivanu Kneževiću, glavi obitelji 17. prosinca nastupila je 50. godina a Terezija je rođena 1957. U braku su od 1977. kada im se rodio i prvi sin Antun.


– Između 26. travnja 1977., kada se rodio prvi naš sin Antun i 21. ožujka 2001., kada nam se rodio Đuro, u svijetu se puno toga dogodilo, a nama se dogodilo 19 djece, veli Ivan.


Terezija se na to smije, ali osmijeh skriva rukom, kako inače u ovim krajevima Slavonije često čine seoske žene. Pitam ih hoće li imati još djece, a Ivan će:


– Terezija, što ti veliš, hoće li ih biti još?


– Kako Bog da, tako će biti, odgovara Terezija.


– Znadete li datume kada su se djeca rodila, pitam.


– Kako ne bih znala. Samo moram polako. Antun je rođen, već ste čuli, onda je 3. prosinca 1978. rođena Jadranka, pa 14. srpnja 1980. Mirko, pa 7. rujna 1981. Josip, pa Martin 21. 8. 1982., pa ...broji Terezija datum po datum i stiže do Marije, koja je rođena 6. ožujka 1993., kojoj je kao 13. kum bio pokojni predsjednik Tuđman, koji joj je darovao zlatnik i koja za svaki Božić dobiva dar s igračkama i slatkišima. Poslije nje su rođeni: Franjo, Tomislav, Ivan, Katarina, Valentina i najmlađi Đuro, koji je rođen na prvi dan proljeća 2001. godine.


– Kako ih stignete sve podvoriti? Kako otpremiti u školu? U crkvu? Kada im stignete skuhati? Gdje uopće spavate?


– Sve se stigne. Vidite malog Đuru, on je dobar i miran kada je s ostalima a kada je sam onda se ljuti. Ne voli biti sam. I ostali su takvi. U školu se ide normalno, kao i u crkvu. Eno tamo, preko puta, tamo kuham i tamo se jede, ovdje boravimo preko dana a u ovoj i još tri sobe spavamo. Odrasli imaju svoje ležajeve, a manji spavaju po dvoje. Neki više nisu s nama. Najstariji sin Antun, kod cure je, nedavno su bile zaruke, i vjenčat će se na proljeće, kćer Jadranka je kod momka u Gundincima, vjenčaje se za Božić a Anica....


Tu Terezija zastade, zadrhta joj glas, stislo joj se grlo, obrisa suzu i nastavi:


– Anica ne živi s nama, s babom je, mojom majkom, u Gundincima. Nju je stid nas! Stid ju je što imamo toliko djece. Od malih nogu je tamo i ne dolazi ovamo. Već šest godina nije bila. Dolazila je socijalna radnica, govorila joj da se nema čega stiditi, molila je da ide u školu u Županju, ali ona sve odbija. Nije ona kriva za to, kriva je moja majka. Moja majka nikada nije voljela djecu.


– Tuđu je voljela – dobacuje Ivan.


– Na mojeg pokojnog oca bila je ljuta zato što je rodila mene i sestru Katu, blizankinju. Ona je ucijenila i najstariju kćer Jadranku. Ili će biti kod nje i ne dolaziti k nama, ili je ona neće primiti.


– Dolazi li vam majka?


– Od 1995., kada je rođen Tomislav nije bila.


Uto ulazi najstariji sin Antun s djevojkom, koja je donijela pladanj kolača. Nitko od djece ne traži kolače i ne uzimaju ih dok im majka nije rekla da mogu uzeti. Buduća snaha uzima najmlađeg dječaka i igra se s njim. Antun pita gdje su ostali.


– Josip i Martin odvukli su gnojivo, Mirko je u Gundincima kod babe, a Darko tu negdje oko svinja, veli otac.


– Ma kakvih svinja, sigurno negdje čita novine, veli 10-godišnji Petar.


– Kako ih uspijete prehraniti?


– Pa baš i ne jedu previše, veli Terezija.


– Sada smo zaklali šest svinja. I tako nekoliko puta godišnje. Hranimo piliće, imamo krave. U vrtu imamo povrće – govori otac.


Uče djecu da žive od rada


Obitelj živi od poljoprivrede, od 2600 kuna socijalne pomoći i povremenih novčanih pošiljaka, od raznih dobrotvora. Obrađuju svojih šest hektara zemlje i još u zakupu imaju 9,5 hektara, a uz to i po koje jutro uzmu u arendu. Siju pšenicu, kukuruz, šećernu repu, soju, djetelinu...


– Sve bi bilo dobro, kada bi država garantirala otkup i kada bismo na vrijeme dobili novac za prodane proizvode. Eto, već nekoliko mjeseci čekamo i tko zna koliko ćemo još čekati da nam se plati soja i šećerna repa. A za proljetnu sjetvu morali smo kupiti gnojivo, jada se Ivan.


Što se tiče pomoći, koja je pristizala i još povremeno stiže, ona gotovo uvijek stiže od istih ljudi. Najveća je do sada stigla od jedne udruge iz Hercegovine i iznosila je osam tisuća njemačkih maraka. Nekoliko puta stiglo je po nekoliko tisuća maraka iz Njemačke, iz Zagreba neki ljudi znaju poslati po nekoliko tisuća kuna.


– Ma svaki mjesec dobijemo do tisuću kuna, veli Ivan.


Ali doplatak ne dobivaju. Za knjige su morali dati svoj novac, koji im je poslije vraćen, ali, u njih, kako veli Terezija u školu ne ide jedno ili dvoje djece. Od općine ne dobivaju ništa, a od županije su djeca za prošli Božić dobila slatkiša. Iako ne žele reći, osjeća se da su nezadovoljni radom udruge »Osam plus«. Cilj udruge je, barem je tako govoreno kada je osnivana, da obitelji s osmero i više djece pokrenu individualna poljoprivredna gospodarstva, uglavnom povrtlarstvo, kako bi svojoj brojnoj djeci osigurali egzistenciju. U depopulacijski nejasno usmjerenoj državi kakva je Hrvatska to je i te kako vrijedan pothvat, no, čini se, i pothvat koji nailazi na slab odjek. Terezija misli da su neki pokretači udrugu iskoristili za vlastitu promociju i probitak i preko nje došli do mehanizacije za pokretanje veće poljoprivredne proizvodnje, što je i njima cilj.


– Jer, mi bismo htjeli da naša djeca imaju posao, da imaju od čega živjeti. Mi ih, iako ih imamo puno, učimo da budu pošteni i da žive od svojega rada. Pa ne može Hrvatska živjeti bez rada, kako danas mnogi žive, govori Terezija.


Na pitanje, je li joj bilo teško izroditi toliku djecu, Terezija odgovara:


– Nije. I ništa mi nije teško raditi za djecu. Imamo ih dosta, ali ne i previše. Eto, pa iako ih je puno, kada odu raditi i odu u školu kuća se isprazni. Nekada me je strah da ćemo kada ostarimo ostati sami. Ali fala Bogu, samo da im Bog da zdravlja i posla.
IZVOR

---

23-06-2002

Na svojoj njivi našao mrtvog muškarca

Mato V. iz Babine Grede dojavio je Policijskoj postaji u Županji da je na svojoj njivi (tromeđa Babina Greda-Sikirevci-Kruševica) tijekom večernjih sati u petak (oko 19.45 sati) pronašao nepoznatu mrtvu mušku osobu. Očevid i vanjski pregled tijela obavili su mrtvozornica dr. Branka Vincetić i djelatnici PU vukovarsko-srijemske, koji nisu pronašli tragove nasilne smrti. Utvrđeno je da se radi o muškoj osobi u dobi između 60 i 65 godina. Policija poduzima operativne mjere i radnje s ciljem utvrđivanja identiteta leša.
IZVOR

---

31-01-1999

Utemeljena Zajednica sela HDZ-a

U babogredskom Hrvatskom domu u subotu je u nazočnosti visokih državnih i du?nosnika HDZ-a, izaslanika iz cijele Hrvatske i gostiju održan osnivački sabor Zajednice sela Stjepan Sulimanac. Skup je otvorio glavni tajnik HDZ-a Drago Krpina, podsjetivši kako je na 4. općem saboru HDZ-a donesena odluka o formiranju šest zajednica kao zasebnih organizacijskih cjelina, koje bi okupljale pojedine interesne skupine te se organiziranim djelovanjem borile za njihov što bolji status u društvu. Ističući da se osnivanju tih zajednica prišlo na temelju pozitivnih iskustava velikih europskih narodnih stranaka, Krpina je istaknuo da ovo nije nikakav predizborni skup HDZ-a, kako to neki zlonamjerni pokušavaju prikazati. Mi želimo hrvatskom seljaku otvoreno pogledati u oči, porazgovarati s njim i uvažiti opravdane primjedbe. Bivši je sustav smišljeno uništavao selo, a teške posljedice na stanje u njemu ostavio je i Domovinski rat. Uz to, seljaci su u posljednje doba ogorčeni zbog mešetara koji dodatno otežavaju njihov položaj.
Nazočnima se potom obratio dopredsjednik HDZ-a i izaslanik predsjednika Tuđmana Vladimir Šeks. Cilj utemeljenja Zajednice sela, naglasio je, jest da se što izravnije sagledaju gorući problemi seljaka i u agraru uopće, te potom preko države na svim razinama što učinkovitije riješe. Svi su ti problemi zbog rata bili potisnuti u drugi plan, no više se pred njima ne smiju zatvarati oči, nego treba učiniti sve da se položaj seljaka maksimalno poboljša. U sklopu mjera koje će s tim u vezi biti poduzete ubrzo će, kazao je Šeks, biti donesen zakon koji će prvi put i djeci seljaka omogućiti pravo na doplatak.
IZVOR

---

18-03-2002

Petorica ozlijeđena od eksplozije

U ugostiteljski objekt »Fortuna«, vlasništvo Borisa Brzice (30) iz Babine Grade, noću na ponedjeljak ušao je Jakob Vuković (45), popio piće, izvadio bombu i zaprijetio da će je baciti. Međutim, prisebni ga je konobar izgurao van. Nakon toga nasilni je gost izvukao osigurač bombe, ali ga je poslužitelj odgurnuo. U naguravanju »bombaš« se više puta pokušao vratiti u lokal, ali su ga sprečavali vlasnik i gosti.U toj gužvi vlasnik »Fortune« udario je napadača bocom po glavi, a on je ispustio bombu, koja je eksplodirala u zraku i nanijela lakše tjelesne ozljede Borisu Brzici, Antunu Kneževiću (46), Draganu Nikoliću (39) i Lovri Lončareviću (53). Krhotine su napadaču Vukoviću ozlijedile glavu, pa je odvezen u Opću bolnicu u Vinkovcima, gdje je zadržan na liječenju.Vuković se kriminalistički obrađuje u PU vukovarsko-srijemskoj, a očevid su na mjestu događaja obavili istražni sudac vukovarskoga Županijskog suda.
IZVOR

---

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 [108] 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 > >>