Novosti online

- klikni na foto za više -

 




poredaj novosti po datumu

582 Online novosti

13-07-1991

ZA SREĆU TREBA 13


Prvo, neka se zaposli, pa - ako mogne - neka pomogne, ako ne, ne mora - kaže za Željka, prvo i najstarije od svoje trinaestoro djece, njegov otac Antun Petričević, ulica Klasno, Babina Greda, Slavonija... A ostali, što će biti s njima? -Svak na svoju stranu, poso', pa isto tako, da su živi i zdravi. A zdravi su, svih trinaestoro, pa i zadnji desetomjesečni trinaestić s kumom mu Franjom, al' ne bilo kojim, već Tuđmanom. - Eh, volio bi ga upoznat' - kaže Anto - i puno bi ja njemu reko. Priča raspoloženo, ali kao nekako mu žao što osobno predsjednik nije došao da pridrži novorođenče na krštenju. No dobro, bilo je i ovako svečano, s izaslanikom Jankovićem, saborskim zastupnikom iz njihova kraja. Poslije su kupili stroj za pranje rublja. - Eto vidite, sada je Marici puno lakše, kad pere na mašinu, što mislite koliko je robe od tolike čeljadi. Ali, pa nema vodovoda?! - Ima vode, gledajte, tu u dvorištu, a kraj modernog stroja rezervoar i sve je po propisu.

Što je to luksuz?
U sredini je, rekli bi arhitekti, atrija, zapravo malog otvorenog prostora, zabijena crpka. Okolo su zbijene prostorije, kuhinja, spavaonice, kokošinjac, nastambe za zečeve, sve građeno pomalo, kako se i koliko moglo.
- Dobiješ nešto socijalne pomoći, kupiš ciglu i zidaš, priča blagoglagoljivi Anto ili Tuna, kako hoćeš.
Hvali župnika u crkvi gdje radi kao zvonar. - I on je dao kućicu, a ja prenio. Tako je rastao dom Petričevičevih. Kako su dolazila djeca, tako je i kuća rasla, kao spomenik svakoj novoj prinovi. Ne mari što nema žbuke, luksuznih parketa, skupocjenih zavjesa ili ružičaste kupaonice. Glavne da svatko ima svoj krevet i pun želučić. Život ide dalje.
Dan vruć, uskipjela slavonska prašina pratila nas od župnog dvora, gdje smo se po dogovoru s ocem Vjenćeslavom Hošćekom našli s Antom, do njihovi doma, a on nas ispred vodio na biciklu spretno manevrirajući po kaldrmi kao i da nije ivalid. U najranijem djetinjstvu stradala mu lijeva ruka, ali desnici vrijedi za dvije. Pedesetak metara pred ulazom dotrči jednogodišnji Mato i »zajaše« na stražnji kotać da bi uživao u kratkoj vožnji. I drugih četvoro, petoro, bosonogih, dočekalo nas pred vratima. Iznijeli smo »Večernjakove« poklon-pakete i Namin konti-gent deterdženata, izraz velikodušnosti zaposlenih u Opskrbnom centru na Žitnjaku gdje smo naručili »provijant« za tako brojnu obitelj.
Upoznavanje i rukovanje je potrajalo, a za slikanje neplanirano se morao probuditi i Franjo. Snenim je pogledom odavao želju da ga hitno vrate u krevetić gdje ne blješti lipanjsko sunce. Nastavismo razgovar u zasjenjenoj sobi, odrasli oko stola, djeca okolo po krevetima i na vratima. Nisu sva ovdje iako se čini kao da smo u školi. Devetnaestogodišnji je Josip u Nišu, služi vojsku, Ljubica, rođene 1974. je kod tete u Podčetrteku.
- Tamo su je uzeli pod »svoje«, kaže Anto. Toni je (rođen 1975.) ne izletu sa svojim sedmim razredom. Dalje uredne popisujemo imena i godine pokušavajući zapamtit ime i lik. Manda (1978.) je učenica petog razreda desetogodišnja Marijana trećeg kao i godinu dane mlađi Pavo. Đurđa je rođena prije sedam (čita i piše, ali kako kažu, još je nisu pozvali u školu), a Lovro prije šest godina. Jadranki je, kazuje prstićima tri, Marku dvije, a predzadnji je već spomenuti Mato.

Krvi za dvoje ljudi
Četvoro, dakle, ide u školu, valja ih opremiti, još do lani dobivahu knjige, ali od ove, kažu, bit će problema. Pribor, ono najnužnije, kupe sami, a kako s odjećom, pitamo Maricu koja je uhvatila nešto vremena da sjedne. Snalaze se, ni jedan komad neće iznositi samo jedno, nema izbiranja, ali ni gole guze. Pomaže i Crveni križ gdje su i Marica i Anto dobrovoljni davaoci krvi. Anto - trideset i jednu bočicu, za dvoje ljudi. A prehrana? Prije nekoliko godina daleko im bila raskoš slavonskoga stola, ali sada se Petričevići lakše snalaze, kupiše ledenicu, nađe se dinar i za svinjče. No, u Maričinoj kuhinji najčešće mirišu tjestenina, grah, krumpir, pogača, pa opet tjestenina da bi se sva čeljad dobro najela u dva do tri obroka. Kako kada. A kruh, mlijeko? -Ne biste vjerovali - Anto će - danas sam donio deset štruca, to mora trajati do srijede, i tako od srijede do petka, od petka do ponedjeljka. Ma, kako' mlijeko. Ja ga ne pijem, a djeca - kozje! Da vam pokažem koze?

Antun je jedinac u siromašne majke, bez oca, rođen u one teške poratne dane, a i Maričini, duhovito dodaje, stigoše iz Like vlakom bez voznog reda. Ako se izuzme ono pola jutra zemlje unajmljene od mjesne zajednice, zasijane kukuruzom, da bi imali čime hraniti krmaču, Petričevićevi su u plodnoj Slavoniji, bezemljaši. Tražiše posla po svijetu, pa se tako i upoznaše, u Zagrebu, ona kućna pomoćnica, on nakratko čuvar u Čistoći. Ma kakav stan, vratili se u ono malo kućice što je ostalo od majke u Babinoj Gredi, da žive za djecu. Anto nikad nije imao sreće s poslom, propala je i šećerana na Rostovici gdje je čuvano dvanaest godina, a sad zvonjavom ispraća pokojnike, 150 dinara po umrlom. Ostalo su primanja od socijalne pomoći, još donedavno samo dvije i pol tisuće, zadnji mjesec i devet tisuća razlike. Dopustiše sebi raskoš da kupe novi televizor na otplatu, jer stari je odslužio. - Jok kolorac, cmo-bijeli, da djeca gledaju Bolji život.

Redovno plaćaju pretplatu, ati ljutito će Anto, trebali bi ga osloboditi tog izdatka kao što su isto tako brojnu obitelj sumještana. Veliki su izdaci. Eto, samo za struju treba platiti po 500, 600 dinara...
Žvake i bomboni
Željko bi rado u službu, ali teško će samo s osnovnom školom. - Znate kako je, treba izaći, priča Anto pitajući se zašto njegovu momku ne odgovaraju na molbu upućenu za primanje u MUP? Za Josipa manje brine. Izučio zanat u dobra majstora, naučio i voziti, bit će, nadajmo se nešto. Ostali još žive djetinjstvo maštajući o ovome i onome, ali bi se taj čas usrećili i s kojom žvakom ii' bombonom.
lako i Marica i Anto bez razmišljanja kažu da više neće imati djece, bi li se još kojoj prinovi trebalo iznenaditi? Prije radovati, ma koliko se život doimao težak, ma koliko se iz naše urbane perspektive činilo neprimjerenim u ova vremena donositi djecu bez plana i priprema. Kakvo planiranje obitelji? Priznajemo, podsjećajući se na svoj dvojac i porođajne muke, da je svaki život dar s pravom na želje i nadanja, na šansu da odigra svoju ulogu u beskonačnosti... A Marica je sve, osim prvenca Željka, rodila u toj kući u Klasnom, sama. - Rodiš, povežeš pupkovinu, podojiš i tako dalje, do kozjeg mlijeka. To ti je za historiju, kaže Anto i vedro uštine obraščić jednog od mališana.

IZVOR

10-01-1986

Pokopan svećenik Josip Blažeković


Gotovo cijelo slavonsko selo Babina Greda pokraj Županje jučer Je na mjesnom groblju prisustvovalo pogrebu svećenika u mirovini Josipa Blažekovića.
Pokopu su prisustvovali i predstavnici svih društveno-politićkih organizacija, vjerskih zajednica i Skupštine općine Županja, kao i veći broj svećenika.

U ime stanovnika Babine Grede i društveno-politićkih organizacija županjske općine, od Josipa Blažekovića prigodnim se riječima oprostio IVO MARTINOVIĆ, predsjednik Općinske konferencije SSRN Županja.
- Punih 50 godina Josip Blažeković bio je svećenik u Babinok Gredi i uz obavljanje te dužnosti, bio je aktivan u svim društvenim organizacijama - rekao Je Martinović.
- Sudjelovao je u svim humanim akcijama i dao je veliki doprinos razvoju Babine Grede. Cijelo vrijeme NOR-a surađivao je s narodnooslobodllačklm pokretom. Za svoj rad prošle Je godine Josip Blažeković dobio najviše društveno priznanje Sabora SR Hrvatske - Plaketu ZAVNOH-a.
IZVOR

29-05-1979

OSVETA I KAZNA


Pred velikim krivičnim vijećem osječkog Okružnog suda, kojem je predsjedao sudac Petar Sabolić, održala se rasprava protiv Đure Bilonića (31) iz Babine Grede, kojega je osječko Okružno javno tužilaštvo optužilo za pokušaj ubojstva. Međutim, na raspravi je zaključeno da takva ocjena tog krivičnog djela nije primjerena, pa je sud Đ. Bilonića proglasio krivim za pokušaj nanošenja teške ozljede.

Đuro Bilonić je, kako se utvrdilo, 14. veljače ove godine u pol bijela dana na zavoju ceste Babina Greda - Cerna, kraj šume Banov dol, maskiran i naoružan, kolcem dočekao lovočuvara Božidara Šegu (30J iz Cerne s namjerom da ga udari po glavi i da mu se na taj način osveti za oduzimanje mreža kojima je bespravno lovio ribu. Kad se lovoćuvar pojavio na svom motociklu napadač je iskočio pred njega i udario ga kolcem, ali ozljeda koju je Šegu nanio nije bila teška.
Đ. Bilonić je bio također optužen da je u ljeto prošle godine, bez dozvole za odstrel visoke divljači, u lovnoj jedinici Jastreb u Babinoj Gredi puškom ubio jedno kelensko tele.
Osuđen je na tri godine zatvora i zadržan je u pritvoru.
IZVOR

19-02-2001

SPECIJALAC SE UBIO U PONOĆ IZMEĐU OČEVA I BRATOVA GROBA


Na Mjesnom groblju u Babinoj Gredi, nedaleko od Županje, oko ponoći u noći na četvrtak ubio se Damir Stojanović (20), pripadnik -Delti, Specijalne jedinice policije PU vukoarsko-srijemske. Usmrtio se hicem iz kubure ručne izrade, i to između grobova oca i brata, koji je kao hrvatski branitelj 1991. poginuo u Nuštru.
Kako se Damir Stojanović nije vraćao doma, a već je bilo kasno, potražio ga je njegov brat Željko. Nakon traženja po selu, uputio se i na groblje jer je znao da brat često svraća na grobove oca i brata. Ondje ga je našao u polusjedećem položaju, okruženog fotografijama pokojnog brata, supruge i trogodišnje kćeri. Oproštajno pismo nije ostavio.
Njegovi prijatelji o Damiru govore samo najljepše, a Martin Matković, do prije dvije godine zapovjednik Delti, još je bio u šoku kad smo s njim razgovarali jučer poslijepodne.
- S Damirom sam prošao cijeli rat, o njemu mogu reći sve najbolje - kazao nam je Matković, priznajući kako je od jučer kad je čuo vijest o smrti svoga suborca, potresen i još ne može doći k sebi.
- Bio je izniman i neporočan dečko, svaki je zadatak obavljao krajnje odgovorno, i za njega bili dao ruku u vatru da nikada ne bi počinio samoubojstvo. Sada shvaćam kako ne poznamo dovoljno ljude oko sebe. pa i kad mislimo da ih dobro poznajemo, i kako svakodnevni događaji mogu utjecati na čovjeka. Ipak, ne mogu zamisliti što je Damira natjeralo da se ubije na grobovima svoga oca i brata. Kao pripadnik specijalnih postrojbi, Damir je prošao akcije -Bljesak- i Oluju, za što je odlikovan s dva odlićja.

Ni supruga Damira Stojanovica, koja s trogodišnjom kćeri živi u maloj kući u Ulici braće Radić u Babinoj Gredi, ne zna što je bio povod samoubojstvu, ali i nije željela bilo Sto govoriti o ovom tragičnom događaju. Koliko smo uspjeli doznati od susjeda, Stojanovic se bavio sportom. najviše nogometom, i prijatelji ga znaju kao vrijednog mladića. Počeo je s gradnjom obiteljske kuće i najviše posla obavljao sam ili uz pomoćprijatelja i rodbine. Očito je imao planove za budućnost, nastojeći uljepšati život kćeri i supruzi, izbjeglici iz Bosne Zbog toga je njegovim najbližima zauvijek ostala tajna što je Stojanovića nagnalo da se ubije u ponoć, na grobovima svoga oca i brata.
IZVOR

14-07-1983

LOVCE IZ BABINE GREDE


Babina Greda jedno je od najstarijih naselja na području Slavonije i donedavno bila je neka vrsta lovačkog centra za taj dio Hrvatske. U Babinoj Gredi djeluje i lovačko društvo, osnovano prije 1930. godine, a danas ima 63
člana. Lovci iz Babine Grede love na površini od oko 6900 ha. na kojoj ima mnogo divljači: divljih zečeva, fazana, jarebica i srneće divljači. U ovo godišnje doba, a pred zimu, marljivi lovci LD—Jastreba -ubrzano popravljaju oštećena hranilišta za divljač. Jedan od veterana lovačkog društva je i Zlatko Faf, koji lovi već više od trideset godina. Inače svi lovci su uključeni u zbivanja u selu, pogotovu kad su u pitanju radne akcije.
IZVOR

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 [11] 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 > >>