Novosti online

- klikni na foto za više -

 




poredaj novosti po datumu

582 Online novosti

11-02-2024

Kožušar i gajdaš Ivan od djedova je naslijedio dvije neobične ljubavi


Nekada cijenjeni kožušarski zanat u Hrvatskoj gotovo da više i ne postoji. Iznimka je učitelj Ivan Ilišević iz Slavonskog Broda, koji čuva od zaborava slavonsku šokačku baštinu. Ovaj majstor drevnih zanata bavi se upravo izradom kožuha, tradicijskih ogrtača od ovčje ili janjeće kože s runom iznutra. Uz to, Ivan je i jedan od malobrojnih preostalih svirača tradicijskih instrumenata – gajdi, dvojnice, diplice i dude.

Radi kao nastavnik povijesti i zemljopisa u Osnovnoj školi Đure Pilara, ali rođen je i odrastao u Babinoj Gredi, tipičnom slavonskom šokačkom selu nedaleko od Županje, gdje je tradicija sastavni dio života.


– Narod bez kulture i identiteta nije narod. Ako izgubimo svoju kulturu, mi automatski gubimo i svoj identitet. Kožusi i gajde moj su odmor za dušu nakon napornog posla. Najviše volim zasvirati navečer. Dok su moje tri kćeri bile male, i one su pjevale uz gajde – govori Ilišević.


Dolaskom u Slavonski Brod Ilišević je shvatio da djeca u gradu puno manje znaju o tradiciji i običajima nego na selu i tražio je način kako im prenijeti svoje znanje. Izrada kožuha kod njega je obiteljska tradicija. Njegovi su preci u Babinu Gredu došli još u 17. stoljeću, a istraživanjem u crkvenim spomenicama i mjesnoj župi otkrio je da su po djedovoj liniji manje-više svi bili obrtnici. Jedan je bio kožušar, drugi kabaničar, treći opančar, četvrti salar, peti kolar. Tim zanatima bavili su se sve do Drugog svjetskog rata, a onda su po završetku rata, budući da su bili njemačkog podrijetla, dobrim dijelom stradali u logorima. Nakon dvije generacije Ilišević je odlučio obnoviti tradiciju izrade kožuha, ali prvenstveno za sebe i svoju obitelj, jer za više nema slobodnog vremena.

– Cilj mi je bio napraviti sve pršnjake koji se nalaze na prostoru današnje Slavonije, gdje je svako selo bilo specifično po svojim ukrasima – govori Ilišević pokazujući nam pritom jedan pršnjak koji je vezan za županjsku Posavinu, točnije za selo Bošnjake. Ono po čemu se bošnjački razlikuje od svih ostalih jest što ima hrvatski grb. Zbog toga mu je upravo on jedan od najdražih, ističe, dodajući kroz smijeh kako bi ga se njegovi Babogredci odrekli kada bi čuli kako hvali narodnu nošnju susjednog sela.

Drugi pršnjak koji nam je pokazao i koji također rado nosi ima karakterističnu crveno-zelenu boju i vezan je za vinkovački kraj, dok onaj "svoj", babogredski, nije mogao izložiti s obzirom na to da je u tijeku sezona pokladnog jahanja pa ga je posudio.

Navodi kako je riječ o zahtjevnom poslu kojim se u Hrvatskoj danas više nitko ne bavi.

– Najveći problem je što više nemate materijala od kojeg se izrađuju. Za ovakve kožuhe potrebno vam je janjeće krzno, koje prvo morate dobro uštaviti, a to je dosta dugotrajan proces neugodnog mirisa. Kad se janje zakolje, onda morate tu kožu prvo staviti u slanu tekućinu da bi se odvojila masnoća. Nakon toga se skiseli pa se dodaje šišarka. Onda dolazi bojenje i dobiva se ova smeđa boja – objašnjava 42-godišnjak.


Najstariji instrument

Što se tiče sviranja, jedna od njegovih prvih ljubavi su gajde. Mnogi ne znaju da su gajde zapravo najstariji instrument na prostoru Slavonije i jedan od najstarijih instrumenata općenito. Gajdaša je danas jako malo jer mladi kada požele naučiti svirati neki instrument gledaju da to bude neki na kojemu će moći zaraditi. Na gajdama je to nemoguće. Specifične su po tome što se najčešće sviraju samo u dva tonaliteta, E i D, ali i po zahtjevnoj tehnici puhanja i ispuhivanja zraka. Iliševiću je za to trebalo godinu dana.

On ih svira za svoju dušu, svaki dan pomalo te ponekad za potrebe nekih javnih događaja u školi.

– Nijedni svatovi, nijedno okupljanje, nijedno kolo poslije mise nije se moglo održati bez gajdaša – govori Ivan.

Oduvijek je imao želju naučiti svirati gajde. S obzirom na to da u njegovu selu nije bilo gajdaša, prilika mu se ostvarila odlaskom na studij u Zagreb. Tada je otišao u nacionalni folklorni ansambl Lado gdje je uz solista Stjepana Večkovića, jednog od malobrojnih preostalih izrađivača gajdi, naučio svirati svoj omiljeni instrument.

– Ispočetka mi nije bilo lako. Stjepan bi nam dao note, a ja mu kažem da ne poznajem note jer nisam išao u glazbenu školu. No ipak me podržao jer je vidio da imam dobar sluh tako da sve što sviram, sviram po sluhu – govori Ilišević.


IZVOR

16-09-1940

Krizma


Premda malo tmuran i kišovit dan, ponedjeljak 16. rujna, ipak nije ništa smetalo da se svečanost sv. Krizme razvije točno prema predviđenom programu.
I ovdje je Prezvišenog Biskupa dočekalo cijelo selo ispred krasne babogredske crkve na čelu s mjesnim upraviteljem župe v. g. Jozom Blažekovićem i načelnikom mjesne upravne općine, koji je srdačno pozdravio Biskupa.
Iz svega, što se ovdje moglo vidjeti očito se razabire, da vjernici ovog našeg skoro najvećeg sela u Posavini iskreno vole svoju Crkvu i svoje svećenstvo, jer su župljani nastojanjem općinskog poglavarstva lijepo obnovili župski dom i gospodarske zgrade, a ispred crkve do župskog doma podigla je Zemljišna Zajednica krasan ogromni betonirani pločnik.

Preuzvišeni je javno pohvalio župljane, što sv. Krizmu i svoju župsku crkvu smatraju svojom časti i hrvatskim ponosom. I u Babinoj Gredi je sam Preuzvišeni služio sv. Misu. održao prigodnu propovijed i podijelio sv. Krizmu, koju je primilo oko 650 krizmenika.
IZVOR

16-04-1929

Tri svečanosti


U dekanatu Vel. Kopaničkom bile su U travnja tri svečanosti: dvije mlade sv. mise i to vlč. g. Stanka Divića u Andrijcvcima i našeg domaćeg sina Stjepana Bäuerleina u Babinoj Gredi. Osim toga je svjetli g. biskup posvećivao zvona u novoj župi.
Naše je selo unazad 27 godina dalo crkvi i domovini, a napose našoj biskupiji tri mladomisnika: g. Fabu Stojanovića (+ 1924 ), Lovru Kneževića i Stjepana Bäuerleina.

Vet u ranu zoru 14. travnja navješćivali su muškarci veliku radost našega sela i okolice. Došlo je u selo sila naroda, a na slavi bilo je 10 svećenika, koji su ispovijedali dok je mladomisnik od 7 sati do 9 sati svijet pričešćivao. Na đačkoj je misi podijelio sv. prvoprićesnicima i mnogoj drugoj djeci, a pričestilo se toga dana do 500 vjernika.
U 10 je sati mladomisnik otišao kući da se obuče u svečano misničko ruho. a po njega je išla duga procesija sa lijepim brojem svećenika, koji su ga pred rodnom mu kućom i u kući bratski pozdravili.
Mladomisnik je uvijek bio veseo i sabran, a rukovodio ga kod svečane službe božje preč. g. opat brodski Antun Les-kovac, dočim je lijepu propovijed izrekao brodski kateheta vlč. g. Ivan Šalovac. Pod misom je bila pričest roditelja i sestara mladomisnikovih te bližnje i daljnje rodbine, a poslije mise mladomisnik je dijelio mladomisnički blagoslov. Čestitamo mladomisniku i roditeljima svi u selu !

IZVOR

25-08-1925

Posveta novih zvona


Odbor za nabavu zvona naručio je dva zvona kod zvonarne u Ljubljani, teška 1053 i 550 kg. Zvona su s ostalim priborom stigla na stanicu Sl. Šamac 16. kolovoza u posebnom vagonu.
18. kolovoza u 8 sati na glas starih zvona i mužara krenulo je dvadeset iskićenih kola s konjanicima u Sl. Šamac. Zvona su dovezena s kolodvora svako zasebno na iskićenim kolima. Zvono veliko vozila su četiri zelenka, a manje zvono četiri vranca od iste matere. Topovi su oglasili dolazak zvona spram groblja, gdje ih je dočekala vatrogasna glazba, vatrogasno društvo, obrtnička zadruga, hrv. kat. prosvjetno društvo „Stojanović“ i sijaset muškaraca i ženskinja. Tu je domaći g. župnik pozdravio zvona i prisutne i progovorio im o važnosti zvona: žive zovu, mrtve oplakuju, oblake rastjeruju. Pred župskom crkvom smještena su zvona, da čekaju na posvetu, koja je imala biti u nedjelju 23. kolovoza.

U subotu na večer u 6 sati došao je autom presvijetli g biskup Msgr. Atun Akšamoviću pratnji bogosl. profesora Dr. Zvonka Markovića u Babinu Gredu. Dočekali ga konjanici, mnogo naroda kolima, a pred župskim dvorom organizacije s narodom. U večer je bila podoknica: vatrogasno društvo i hrv. kat. prosvjetno društvo „Stojanović“, svako sa svojom glazbom, pjevanjem i pozdravom. Presvijetli je zahvalio i izdašnom se potporom sjetio pojedinih društava, a s narodom se ugodno pozabavio još neko vrijeme.

Sutra u 9 sati skupilo se veliko mnoštvo domaćega svijeta i raznih procesija iz susjednih župa. Pri svečanosti sudjelovalo je i okolišno svećenstvo. Kod posvete svirala je vatrogasna glazba i pjevao naizmjence zbor djevojaka rednjača i ženski odsjek hrv. kat. prosvjetnog društva .Stojanović“ pod vodstvom organiste domaćega sina seljaka Josipa Djaković. Nakon posvete stupi na govornicu pred crkvom presvijetli g. biskup, da prozbori narodu o značenju zvona. Narod ga je suznim očima i radosnim srcem saslušao. Po tom je g. župnik ustao i zahvalio svima dobročiniteljima, napose presvij. g. biskupu na izdašnom daru, preč. g. kanoniku Sencu, bivšem župniku u
Babinoj Gredi, a napose odboru za nabavu zvona, od kojih se najviše narodu zadužio stari iskusni i radini muž Đuro Verić i Adam Verić. Njima rame uz rame redovito su radili mnogo dana Đuro Stojanović, Lovro Lešić, Filip Petričević. Ilija Kedačić, Lovro Kopić, Šimo Đaković, Franjo Vuković i Ilija Stivaničević.

Najveće je zvono posvećeno sv. Lovri. patronu crkve i nosi natpis: .Spomen tisuć godišnjice kralja Tomislava i svete Godine“. Drugo zvono s natpisom župnika i crkvenih starih tutora posvećeno je sv. Iliji Kumovao je obima zvonima naš župnik i dekan Josip Š i m u n o v i ć darovavši svotu od 10.000 Dinara. Prikumak velikog zvona bio je Stjepan M i š k o v i ć s darom od 2.500 Dinara, a prikumka drugog zvona gospoda Borčić s darom od 2.100 Dinara. Bila im od Boga nagrada! Tvrtka je isplaćena sa svotom od 92.546 Din , kojoj priznanje, a g. direktoru i monteru svaka čast od sviju nas. Zvukovi zvona Es i G, sa starim zvonom Ais izvrsno harmoniraju.

Poslije svečanoga objeda i nakon večernjice hrv. kat. prosvj. društvo .Stojanović“ u ime svoje i naroda zahvalilo je presvijetlom g. biskupu igrokazom .Na Duvanjskom polju,- tamburicama, deklamacijom i pjesmom. Na polasku biskupovom odigralo se narodno kolo. Presvijetli je razdragan blagoslovio narod i uz klicanje naroda otišao.
IZVOR

06-10-2001

In memoriam + MIRKO ŠTROK vrbički župnik u miru


u subotu, 6. listopada 2001. u Svećeničkom domu u Đakovu, umro je svećenik Mirko Štrok, vrbički župnik u miru. Rođen je 1. siječnja 1935. godine u Babinoj Gredi. Osnovnu školu završio ie u Babinoj Gredi i Županji, a srednju u Zagrebu i Đakovu gdje je i maturirao 1956. godine. Teološki studij pohađao je od 1956.-1962. na Visokoj bogoslovnoj Školi u Đakovu kao kandidat za svećenika đakovačke i srijemske biskupije. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1962. u Đakovu.
Svećeničku službu započeo je kao kapelan u Valpovu od 1962 do 1963., a nakon toga do 1977. bio je upravitelj nekoliko župa: Lipovac, Srijemska Kamenica, Rajevo Selo. Od 1977. do 1983. obnašao je službu župnika u Oprisavcima, a nakon toga do 1987. upravljao župama Šumeće i Kaniža. Ujesen 1987. godine preuzima službu župnika u Vrbici sve do 1995. godine, kada je zbog bolesti srca i općeg teškog zdravstvenog stanja umirovljen. Boravio je u Svećeničkom domu u Đakovu. Pod stalnim je nadzorom liječnika, ali je unatoč tomu rado ispomagao župnicima, napose prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi.
Iz svećeničkog doma oprostili su se od njega svećenici, časne sestre i rodbina u nedjelju, 7. listopada, a pokopan je u ponedjeljak, 8. listopada u 14 sati na đakovačkom groblju, po njegovoj želji, u svećeničku grobnicu. Ukopne obrede predvodio je pomoćni biskup Đuro Hranič uz sudjelovanje dijecezanskog biskupa Marina i devedeset svećenika. Bili su prisutni i bogoslovi, časne sestre, pokojnikova rodbina i vjernici župa u kojima je službovao.
Nakon sprovodnih obreda svetoj misi zadušnici u katedrali predsjedao je dijecezanski biskup Marin. Koncelebrirali su biskup u miru čini, pomoćni biskup Đuro Hranić te četrdesetak svećenika. "Smrt svakoga čovjeka, smrt svećenika Mirka svima nama je opomena i poziv na budnost i spremnost" - istaknuo je biskup Marin. Svećenik Mirko bio je vedre naravi i od svojih bogoslovskih dana uvijek je među ljude koje je susretao i s kojima je surađivao unosio radost. Vjernici, kojima je bio pastir su ga cijenili, a svećenici rado pozivali na suradnju. U vjeri da ga je Gospodin primio u društvo svojih izabranika molimo sve svećenike da za pokojnog Mirka prikažu jednu svetu misu.
IZVOR

<< < 1 [2] 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 > >>