Novosti online

- klikni na foto za više -

 




poredaj po datumu objavljene novosti

541 Online novosti

04-08-1983

Odlazi tvorac uspjeha


Nogometni klub Šokadija iz Babine Grede obilježio je 60. godišnjicu igranja nogometa, Najveći uspjeh babogredski nogomet doživio je u ovoj jubilarnoj godini. Naime, Šokadija je u proteklom prvenstvu Općinske nogometne lige Županja osvojila prvo mjesto i ušla u viši rang natjecanja u Međuopćonskuu sku ligu.
Kako je osvojeno prvo mjesto, upitali smo prof. Dušana Badžu, trenera Šokadije.

— Naslov prvaka ONL Županja osvojen je s deset bodova prednosti. U 24 prvenstvena kola postignuto je 20 pobjeda, dva susreta su završila neodlučenim rezultatom i dva smo izgubili.
Osvojena su 42 od 48 mogućih bodova i postignuta gol-razlika 88:22. Prvi smo zahvaljujući upornom radu i zalaganju svih u klubu.

•Jeste li zadovoljni?
— Momčad sam preuzeo u polu sezoni i vodio u proljetnom dijelu prvenstva. Igrači su me ugodno iznenaditi disciplinom i primjernim ponašanjem, iako je riječ o čistim amaterima, redovito su dolazili na treninge i izvršavali postavljene zadatke. S obzirom na te činjenice, zadovoljan sam i igrom, i rezultatima i plasmanom.

•Da li je bilo problema?
- Ne, a to je zasluga svih igrača, rukovodstva klubu i simpatizera Šokadije

•Što bi sve trebalo učiniti u pripremama?
— Prije svega igraće koji su izborili plasman u visi rang natjecanja treba zadržati i uz to momčad osvježiti mlađim igračima iz vlastitog pomlatka. Nužno je osigurati uvjete zbog povećanih zahtjeva u višem rangu natjecanja.

•Čujemo da, usprkos uspjehu, napuštate trenersku klupu!
- Zbog osobne zauzetosti neću moči i dalje voditi momčad. Vjerujem da će Šokadija u višem rangu natjecanja biti jednako uspješna jer klub raspolaže s dobrim igračima.
IZVOR

14-08-1976

Intelektualac muze krave


lako je Babina Greda sa svojih 7000 stanovnika, jedno od najvećih sela županjske komune i slavonsko-baranjske regije, ipak u tom selu nema žitelja koji ne poznaje Ivicu Širmera (48) popularno nazvanog babogredskog farmera.
Ivica Širmer je jedini individualni poljoprivrednik s fakultetskom diplomom u Slavoniji. Imao je želju da završi neku višu poljoprivrednu školu, ali kada mu to nije uspjelo, izvanredno je studirao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nakon što je prije 20 godina promoviran u diplomiranog ekonomista, vratio se na očev salaš i umjesto olovke, prihvatio se pluga, odnosno ratarske i stočarske proizvodnje. Njegov salaš nalazi se u blizini Babine Grede, nedaleko auto-ceste Zagreb-Beograd.

-Cijeli moj život - priča Ivica Širmer - vezan je za salaš i poljoprivredu. Na salašu sam rođen, tu sam kao dječak bosonog trčao i igrao se, tu sam se oženio i tu ću do smrti ostati. Nakon završetka studija vratio sam se na salaš i posvetio se poljoprivredi, odnosno ratarstvu i stočarstvu. Roditelji, već u godinama, nisu mogli obrađivati maksimum oranica. Od nekih poduzeća u SI. Brodu, Vinkovcima i Županji dobivao sam primamljive ponude, pa i za radna mjesta direktora. ali sam ponude odbio. Nemam ambicija za šefovsku i direktorsku fotelju.
Tako je Ivica Sirmer, diplomirani ekonomist, prije 20 godina postao poljoprivrednik. Zasukao je rukave i počeo obrađivati zemlju. Na salašu je sagradio velike štale, pretvorio ih u mini-farme krava muzara, pa se uz proizvodnju ratarskih kultura, orijentirao na stočarstvo i proizvodnju tržnih viškova mlijeka. Nabavio je traktor i drugu poljoprivrednu opremu. U njegovim stajama nalazi se 16 visokomliječnih krava muzara, osam junica, sedam teladi i dva bika. Postao je uzoran kooperant Agrokombinata Jasinje iz Slavonskog Broda, kojemu preko njegove otkupne stanice u Babinoj Gredi godišnje isporučuje više od 36.900 litara mlijeka. Od te proizvodnje živi cijela njegova petoroćlana obitelj.

Jedina nevolja je što na salašu nema struje, pa ne može modernizirati proizvodnju mlijeka. Mužu krava obavlja ručno, ali njemu ni to nije teško
- Svako seosko gospodarstvo je malo poduzeće i da bi uspješno poslovalo, mora dobro ekonomisati. Zbog toga nisam uzalud studirao ekonomiju - rekao nam je na rastanku Ivica Širmer — jedini slavonski kooperant s fakultetskom diplomom.
IZVOR

01-07-1978

IZ KOŽUHA NA VATRU


Nedavno smo posjetili Antuna Benceka najstarijeg stanovnika Babine i od njega saznali mnogo o povijesti toga velikog posavskog mjesta, a najviše o 55 plodnog i vrlo uspješnog rada DVD-a, te nešto o starom, gotovo izumrlom zanatu. Evo što o radu DVD-a Babina Greda kaže jedan od njegovih osnivača čika Tuna kako ga Babogreci zovu.
- Dobrovoljno vatrogasno društvo u Babinoj Grei osnovano 1923. godine. Bilo nas je 32 aktivna člana, a prvi predsjednik društva bio je Mato Stojanović. Od brodske općine, kojoj je Babina Greda tada pripadala, dobili smo tri ručne štrcaljke, a uniforme smo kupili sami. Opremljeni smo bili kacigama i sjekiricama, a vojvoda i podvojvoda imali sablje i kacige s perjanicama. Prvi požar smo gasili 10. prosinca 1923. g koji smo lokalizirali, a godine 1932. sa 17 instrumenata osnovali smoi limenu glazbu - kaže čika Tuna.

U društvu je čika Tuna obavljao sve funkcije - bio je vježbatelj, zapovjednik, vojvoda i predsjednik, a sada je počasni član. Za svoj 55-godišnji požrtvovan i nesebičan vatrogasni rad Antun Bencek je nagrađen brojnim zlatnim i srebrenim medaljama Vatrogasnog saveza Hrvatske. Ali čika Tunu u Babinoj Gredi i okolini znaju i po još nečemu jer se bavi malo poznatim zanatom.
— Kožuharski zanat naslijedio sam od oca Ilije koji je u Babinoj Gredi imao obrtničku radionicu. Sam posao oko izrade kožuha je težak jer je potrebna velika preciznost u izradi a sve se radi ručno. Kože za kožuhe nabavljali smo u Vinkovcima Bosanskom Šamcu i Orašju, a godišnje smo išli na šesnaest sajmova u bližoj i daljoj okolici. Nekada je jedan pulani kožuh stajao 7 do 10 forinti , a danas mu se cijena kreće dvije tisuće dinara - kaže Antun Bencek.

Danas se kožusi već slabo prodaju. Kupi ih još samo ponetko stariji ili neki mladi član kulturno-umjetničkog društva. Zato danas i nema obrtnika kao što ih je nekada bilo.
IZVOR

13-07-1991

ZA SREĆU TREBA 13


Prvo, neka se zaposli, pa - ako mogne - neka pomogne, ako ne, ne mora - kaže za Željka, prvo i najstarije od svoje trinaestoro djece, njegov otac Antun Petričević, ulica Klasno, Babina Greda, Slavonija... A ostali, što će biti s njima? -Svak na svoju stranu, poso', pa isto tako, da su živi i zdravi. A zdravi su, svih trinaestoro, pa i zadnji desetomjesečni trinaestić s kumom mu Franjom, al' ne bilo kojim, već Tuđmanom. - Eh, volio bi ga upoznat' - kaže Anto - i puno bi ja njemu reko. Priča raspoloženo, ali kao nekako mu žao što osobno predsjednik nije došao da pridrži novorođenče na krštenju. No dobro, bilo je i ovako svečano, s izaslanikom Jankovićem, saborskim zastupnikom iz njihova kraja. Poslije su kupili stroj za pranje rublja. - Eto vidite, sada je Marici puno lakše, kad pere na mašinu, što mislite koliko je robe od tolike čeljadi. Ali, pa nema vodovoda?! - Ima vode, gledajte, tu u dvorištu, a kraj modernog stroja rezervoar i sve je po propisu.

Što je to luksuz?
U sredini je, rekli bi arhitekti, atrija, zapravo malog otvorenog prostora, zabijena crpka. Okolo su zbijene prostorije, kuhinja, spavaonice, kokošinjac, nastambe za zečeve, sve građeno pomalo, kako se i koliko moglo.
- Dobiješ nešto socijalne pomoći, kupiš ciglu i zidaš, priča blagoglagoljivi Anto ili Tuna, kako hoćeš.
Hvali župnika u crkvi gdje radi kao zvonar. - I on je dao kućicu, a ja prenio. Tako je rastao dom Petričevičevih. Kako su dolazila djeca, tako je i kuća rasla, kao spomenik svakoj novoj prinovi. Ne mari što nema žbuke, luksuznih parketa, skupocjenih zavjesa ili ružičaste kupaonice. Glavne da svatko ima svoj krevet i pun želučić. Život ide dalje.
Dan vruć, uskipjela slavonska prašina pratila nas od župnog dvora, gdje smo se po dogovoru s ocem Vjenćeslavom Hošćekom našli s Antom, do njihovi doma, a on nas ispred vodio na biciklu spretno manevrirajući po kaldrmi kao i da nije ivalid. U najranijem djetinjstvu stradala mu lijeva ruka, ali desnici vrijedi za dvije. Pedesetak metara pred ulazom dotrči jednogodišnji Mato i »zajaše« na stražnji kotać da bi uživao u kratkoj vožnji. I drugih četvoro, petoro, bosonogih, dočekalo nas pred vratima. Iznijeli smo »Večernjakove« poklon-pakete i Namin konti-gent deterdženata, izraz velikodušnosti zaposlenih u Opskrbnom centru na Žitnjaku gdje smo naručili »provijant« za tako brojnu obitelj.
Upoznavanje i rukovanje je potrajalo, a za slikanje neplanirano se morao probuditi i Franjo. Snenim je pogledom odavao želju da ga hitno vrate u krevetić gdje ne blješti lipanjsko sunce. Nastavismo razgovar u zasjenjenoj sobi, odrasli oko stola, djeca okolo po krevetima i na vratima. Nisu sva ovdje iako se čini kao da smo u školi. Devetnaestogodišnji je Josip u Nišu, služi vojsku, Ljubica, rođene 1974. je kod tete u Podčetrteku.
- Tamo su je uzeli pod »svoje«, kaže Anto. Toni je (rođen 1975.) ne izletu sa svojim sedmim razredom. Dalje uredne popisujemo imena i godine pokušavajući zapamtit ime i lik. Manda (1978.) je učenica petog razreda desetogodišnja Marijana trećeg kao i godinu dane mlađi Pavo. Đurđa je rođena prije sedam (čita i piše, ali kako kažu, još je nisu pozvali u školu), a Lovro prije šest godina. Jadranki je, kazuje prstićima tri, Marku dvije, a predzadnji je već spomenuti Mato.

Krvi za dvoje ljudi
Četvoro, dakle, ide u školu, valja ih opremiti, još do lani dobivahu knjige, ali od ove, kažu, bit će problema. Pribor, ono najnužnije, kupe sami, a kako s odjećom, pitamo Maricu koja je uhvatila nešto vremena da sjedne. Snalaze se, ni jedan komad neće iznositi samo jedno, nema izbiranja, ali ni gole guze. Pomaže i Crveni križ gdje su i Marica i Anto dobrovoljni davaoci krvi. Anto - trideset i jednu bočicu, za dvoje ljudi. A prehrana? Prije nekoliko godina daleko im bila raskoš slavonskoga stola, ali sada se Petričevići lakše snalaze, kupiše ledenicu, nađe se dinar i za svinjče. No, u Maričinoj kuhinji najčešće mirišu tjestenina, grah, krumpir, pogača, pa opet tjestenina da bi se sva čeljad dobro najela u dva do tri obroka. Kako kada. A kruh, mlijeko? -Ne biste vjerovali - Anto će - danas sam donio deset štruca, to mora trajati do srijede, i tako od srijede do petka, od petka do ponedjeljka. Ma, kako' mlijeko. Ja ga ne pijem, a djeca - kozje! Da vam pokažem koze?

Antun je jedinac u siromašne majke, bez oca, rođen u one teške poratne dane, a i Maričini, duhovito dodaje, stigoše iz Like vlakom bez voznog reda. Ako se izuzme ono pola jutra zemlje unajmljene od mjesne zajednice, zasijane kukuruzom, da bi imali čime hraniti krmaču, Petričevićevi su u plodnoj Slavoniji, bezemljaši. Tražiše posla po svijetu, pa se tako i upoznaše, u Zagrebu, ona kućna pomoćnica, on nakratko čuvar u Čistoći. Ma kakav stan, vratili se u ono malo kućice što je ostalo od majke u Babinoj Gredi, da žive za djecu. Anto nikad nije imao sreće s poslom, propala je i šećerana na Rostovici gdje je čuvano dvanaest godina, a sad zvonjavom ispraća pokojnike, 150 dinara po umrlom. Ostalo su primanja od socijalne pomoći, još donedavno samo dvije i pol tisuće, zadnji mjesec i devet tisuća razlike. Dopustiše sebi raskoš da kupe novi televizor na otplatu, jer stari je odslužio. - Jok kolorac, cmo-bijeli, da djeca gledaju Bolji život.

Redovno plaćaju pretplatu, ati ljutito će Anto, trebali bi ga osloboditi tog izdatka kao što su isto tako brojnu obitelj sumještana. Veliki su izdaci. Eto, samo za struju treba platiti po 500, 600 dinara...
Žvake i bomboni
Željko bi rado u službu, ali teško će samo s osnovnom školom. - Znate kako je, treba izaći, priča Anto pitajući se zašto njegovu momku ne odgovaraju na molbu upućenu za primanje u MUP? Za Josipa manje brine. Izučio zanat u dobra majstora, naučio i voziti, bit će, nadajmo se nešto. Ostali još žive djetinjstvo maštajući o ovome i onome, ali bi se taj čas usrećili i s kojom žvakom ii' bombonom.
lako i Marica i Anto bez razmišljanja kažu da više neće imati djece, bi li se još kojoj prinovi trebalo iznenaditi? Prije radovati, ma koliko se život doimao težak, ma koliko se iz naše urbane perspektive činilo neprimjerenim u ova vremena donositi djecu bez plana i priprema. Kakvo planiranje obitelji? Priznajemo, podsjećajući se na svoj dvojac i porođajne muke, da je svaki život dar s pravom na želje i nadanja, na šansu da odigra svoju ulogu u beskonačnosti... A Marica je sve, osim prvenca Željka, rodila u toj kući u Klasnom, sama. - Rodiš, povežeš pupkovinu, podojiš i tako dalje, do kozjeg mlijeka. To ti je za historiju, kaže Anto i vedro uštine obraščić jednog od mališana.

IZVOR

10-01-1986

Pokopan svećenik Josip Blažeković


Gotovo cijelo slavonsko selo Babina Greda pokraj Županje jučer Je na mjesnom groblju prisustvovalo pogrebu svećenika u mirovini Josipa Blažekovića.
Pokopu su prisustvovali i predstavnici svih društveno-politićkih organizacija, vjerskih zajednica i Skupštine općine Županja, kao i veći broj svećenika.

U ime stanovnika Babine Grede i društveno-politićkih organizacija županjske općine, od Josipa Blažekovića prigodnim se riječima oprostio IVO MARTINOVIĆ, predsjednik Općinske konferencije SSRN Županja.
- Punih 50 godina Josip Blažeković bio je svećenik u Babinok Gredi i uz obavljanje te dužnosti, bio je aktivan u svim društvenim organizacijama - rekao Je Martinović.
- Sudjelovao je u svim humanim akcijama i dao je veliki doprinos razvoju Babine Grede. Cijelo vrijeme NOR-a surađivao je s narodnooslobodllačklm pokretom. Za svoj rad prošle Je godine Josip Blažeković dobio najviše društveno priznanje Sabora SR Hrvatske - Plaketu ZAVNOH-a.
IZVOR

<< < 1 [2] 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 > >>