Kostroman

- klikni na foto za više -

 

Prvi put se u dokumentima spominje selo Babina Greda 1458. godine kao ,,Possessio Babagerenda'' u posjedu plemićke obitelji Botos (Botoš) iz Ugarskog mjesta Harapkoi.
Staro selište je bilo pored rijeke Save u neposrednoj blizini kastela Kostroman, utvrde barskog tipa koji se nalazio oko 3 km južno od današnjeg sela.

Crkva sv.Dionizija, sagrađena je i posvećena po III.biskupu srijemskom sv.Irineju 308.god. Kasnije dograđena (1250.god.) u romanskom stilu, građena od opeke i klesanog kamena.Spominje je biskup Ivan II., sin carice bizantijske Margarite 1227.godine. On piše u Rim papi Hanoviju III., da crkva ima posuđe i ruho za službu božju… Provalom Tatara 1241.god., crkva sv. Dionizija opljačkana, ali su joj zidovi i krov pošteđeni. Obnovljena 1250.god., i posvećena po srijemskom biskupu Oliverijusu. Nalazila se crkva sv. Dionizija u neposrednoj blizini kaštela Kostroman, tada je župnik bio Marin iz Iloka.Mađarski povjesničar Canki, 1506.god., navodi ; Kosztorman- Szent- Dienes. Do provale Tatara u ovome kraju bogoslužje se u crkvama služilo na staroslavenskom jeziku. Tim povodom upućen je župan Strezivoj iz kraljevskog Biograda na moru, u doba hrvatskog vladara Krešimira IV., koji putuje u Sirmium (Mitrovicu) kao sjedište srijemske biskupije, te boravio u crkvi sv. Dionizija.

U to vrijeme spominjano kmetsko naselje Brezovica (Brezowycza – 1506.) u Kostromanskom posjedu, danas je rudina južno od Babine Grede na obali rijeke Save, u rukavcu.

Kmetsko naselje Gerenda, kasnije Babina Greda spominje se već oko 1200.godine, ali samo kao ,,Greda''. Ovo naselje je bilo posjed u vlasništvu mađarske plemićke obitelji Botoš. Kasnije se spominju u posjedu kaštela Kostroman 1506.god., kao ; Babagerenda. Staro naselje (selište) nastalo na lijevoj obali Save oko potočića Saonice i Dubočice, kasnije oko 1691.god. nakon oslobođenja od Turaka preseljeno na visoke ,,grede'' pored potoka Berave (Garava).

Kaštel Kostroman, utvrda barskog tipa, služila za obranu prelaza na Savi kod Mihaljevačkog broda. Nalazio se sjeverozapadno od rijeke Save, pored današnjeg sela Kruševice i potočića Dubočice, smješten uz vodotok koji se zvao Vir, na rudini Ogradi.
U povijesnim listovima spominje se već 1227.godine, za vrijeme skupljanja ,,Petrovog novčića''- crkvena davanja, kada je ukonačio bizantijskog biskupa Ivana II. On navodi gospodare kaštela viteški red Ivanovci-Templari deset (10) vitezova-redovnika, te zapovjednika po imenu Baldo. Oni su ovdje djelovali pošto je u okolici Pobosuća i Poberavlja uz rijeku Savu bilo dosta ,,Bogumila ili patarena''.
Biskup Ivan II. opisuje kaštel Kostroman da je građen od pečene cigle i okolo opkoljen vodom, imao je lančani most, bio ograđen sa jakim zidom i dvije branič kule. Kaštel je na jedan kat i imao je jednu trpezariju (reflektorium) i oružnicu. Sva okolna sela su davala desetinu gospodarima kaštela.Dalje biskup Ivan, navodi da je dobio pratnju do Čerevića (Scherovisch) i dar 20 krzna od kune i 500 talira u ime crkvenih dohodaka. Kada su provalili Tatari 1241.godine, oni su poubijali u kaštelu vitezove Ivanovce. Nakon toga su gospodari ovoga kaštela postali Gorjanski, te pred upad osmanlija Berislavići grana Banića. Kaštel predan bez borbe 1536.godine, zatim su Turci par godina držali vojnu posadu, a zatim porušili sve utvrde uz Savu.
U posjedu Kostromana bila su sela Babogredske Posavine: Babina Greda, Brezovica Dorovo, Drinje Gradac, Jarki, Lučica, Marinci, Mihaljevci, Selište, Vasići, Vrbica, Zablaće, a spominju se još i Saski Štitari  i Repovci.

Kmetsko naselje Vrbica, nalazilo se istočno od današnjeg Slavonskog Šamca, tada u neposrednoj blizini crkve sv. Dionizija. Inače ,,possessio Werbycze'' na Savi pripadao je 1506.god., kaštelu Kostroman (5/228) vitezovi Ivanovci. Navodi se da je Vrbica 1658.godine imala 30 kuća, građnih od hrastovog drveta, a uništeno je u ratu protiv Turaka 1691.god. U matici krštenih župe Županja 1717.god.,navode se osobe podrijetlom iz Vrbice na Savi (3/92 –106).

 

O postanju Kostromanovića gradića u Slavonii

(Iz sbirke prostich narodnich pripoviedkah od Mijat Stojanovića)

 

Bila je još kud li kamo prie postanka Kostromanović grada u krasnoj posavačkoj ravnici na Viru pastirska jedna koliba. U njoj je živilo troje čeljadi velike i jedan diečaćić, naime: muž, i žena sa svojih dvoje diečice, od kojih jedno bilo je mužko, diečačić, kako već znamo, a drugo žensko diete, (kevica, kako u kruševici još i sad malu žensku diecu zvati običaju), kevica dakle, i to dievojče od neobične liepote.


Ubogi roditelji liepunke kevice bili su težaci i pastiri, otac njezin osim toga lovac i ribar, kolar, sudar i sarač, kovač i gajdaš, kako su mnogi naši ljudi, a mati prelja, tkalja i dobra kućanica. Otac i mati pojeli su dosta gorkih zalogajah i otarli si s lica dosta karvava znoja, dok su diečicu podigli na noge, sinka do konja i oružja , do pluga i kose, a kćerku do preslice i iglice.

Postane napokon sinak otcu, a kćerca staroj majki zamiena. Nu tek što je starim roditeljem malko odlanulo, umre stari dado (otac). Sad je morao sin zauzeti miesto otčevo, a liepa njegova seja morala je miesto brata tierati murvu na pašu, morala je po Viru i Savi s bratom ribe loviti, morala š njim orati, kopati, kositi i sve težačke poslove raditi.

Jednom otiera ona krave i ovce u polje na pašu. Kad se murva napasla i od žestine sunčane u hlad na plandovanje pribiegla, sedne i liepa pastirica u hlad jedne granate lipe predući meku kudielju, koju je ona sama sijala i čupala, grebenala i kvasila, sušila, tukla i tarla , tepala i češljala; i da se sama razgovori i zabavi , lati tiho pievati jednu pastirskih liepih piesmicah. Slavulji iz bližnje dubrave činilo se, da joj odpievaju.
Isti onaj dan slutilo se, došo je u onaj kraj lov loviti nieki gospodićić, sin bogatog vlastelina Kostromanovića. Čije on umiljni glas pievačice i pohiti napravac onamo, odkud je glas čuo dolaziti.
Kad on tamo, opazi liepotu dievojku, ja prostoj njezinoj bieloj odieći sa viencem poljskog krasnog cvietja na glavi. Nu kad opet dieva opazi stranog gospodina skoči mahom na noge, i tek onda vidi on približavši se k njoj vitki njezin stas i krasni obraz, uzoritost pogleda i cielu njezinu liepotu. Proniće od čuda nad vidjenjem i učinilo mu se je, da gleda pred sobom vilu iz dubrave. Pozdravi dievu vlastelin ljubezao sa:
»Zdravo pastirice!«
»»Da ste zdravo gospodaru«a odgovori krotko dieva, i zapožari se, da bi joj, što se veli, upalit unijo svietju na licu, obori postidno oči predase u travu i poćme opet presti. Mladi vlastelin je sto naprama dieve i ostao zapanjen, kano da je ondi za zemlju prirasto ; sam nije znao zašto stoji, zašto šuti, zašto li dalje neide lov loviti? Sva prilika, njega je već bila očarala dieva svojom liepotom i za sebe ulovila. Njemu sad već nije bilo do lova , nego si je počeo larti glavu kako da se upozna sa liepom pastiricom. »Dievo! reče on poslie dugog mucanja, »ja sam zabludio u ovoj dubravi, umoran sam, gladan i žedan, nebi li ti hotiela pokazat mi put do kakve kolibe, gdie bi mogo odmorit se, i dobit štogod za jelo i pitje ?«
»Drage volje gospodaru!« reče dieva, »nije daleko stan mojih rodiieljah, mislim da bi i kod moje majke štogod dobiti mogli, što je Bog dao, još nijedan putnik nije odbijen sa praga naše kuće.

Prilikom kanonske vizitacije 1227. crkvu spominje biskup Ivan, sin bizantske carice Margarete. Tada isto spominje kastel Kostroman, te Ivanovce koji su ga vrlo dobro pogostili i primili na prenoćište. Za Kostroman doslovno veli slijedeće: Sjeverozapadno od Save nalazi se kastel Kostroman, građen od pečene cigle, naokolo opkoljen vodom. Imao je i lančani most. Bio je ograđen jakim zidom i s dvije branič-kule. Usred dvorišta bio je duboki bunar s vrlo dobrom hladnom vodom.
Kaštel je bio na jedan sprat. Imao je 20 prostorija uz blagovaonu i oružarnicu, gdje su bili poredam mačevi, koplja i štitovi.
Biskup je na polasku dobio dvadeset krzna od kune na poklon 500 talira u ime crkvenih prihoda ...

Tatari su prova lili 1241. u ove krajeve ...
Crkva sv. Dionizija temeljito je opljačkana, ali su joj ostali goli zidovi kao i krovište, a vitezovi Ivanovci svi su pobijeni. ...

Crkva sv. Dionizija je opet sjajno opremljena po srijemskom biskupu Oliverijusu 1250. godine.«

Sad odvede dieva vlastelina poznatom prieknm stazom doma. Za ono po sata, dok su onamo išli, propita vlastelin dievu za sve , što je rado bio znati o njoj i njezinima roditeljim, i nije mogo sarcu odolieti, dok joj nije očitovao, da se zaljubio u nju, i da, pošto bilo, on će nastojati, da ju od njezinih roditeljah sebi za ljubu izprosi, ako samo ona na to privoli. Dieva je pomislila, da to mladi gospodar govori samo iz šale i dugog časa, nije bo ona mogla dokučiti, da bi mu na parvi pogled tako jako mogla omiliti, a još manje mogla je dokučiti, da bi on, bu duć bogati vlastelin nju sirotu i ubogu prostakinju hotio uzeti za ženu, a imade doisto na izbor liepili, bogatih i gospodskih dievojakah, pak je mukom mučala.

Stara majk« liepe Savke, (tako je ime bilo dievi). Savkina majka rekoh, gostoljubivo primi mladog gospodina, i počasti ga po svojoj mogućnosti: sirom skorupom (varhnjem), putrom, mliekom i medom i iz tikve bistrom vodom. Mahom navali vlastelin na staricu, da mu obreče i obeća svoju Savku , pak da mu bude punica.
Vi starica počme se izgovarati svakojako, počme opominjati gospodina vlastelma na veliku razliku njegovog i njezinog stališa ; kaza mu, da ona svoje diete nije odhranila za gospodstvo.
Ali čim je više izgovarala se i opirala starica, tim je vlastelin više navaljivao i izkao, prosio dievojku.
Od parvog udarca neruši se hrast, na parvu rieč nepije se još ni sad buklia, tako i vlastelin nije mogo napriečac ništa opraviti, nego se tužan morao kući povratiti. Poslie niekoliko danah eto opet vlastelin kod Savkine stare majke, i opet ponovi prošenje. Opet ništa neopravi, jerbo liepa Savka nije se htiela nipošto na to skloniti, da ostavi svoju staru majku i svoj mili zavičaj.

Tko traži, naći će, tko prosi, dobiva, a tko kuca, tom se otvora, tako i vlastelin mnogom prošnjom prinudi i svoga otca dopustit mu, da u onom zabitnom predielu sagradi jednu kulu, i staricu Savkinu majku prinudi, da mu svoju jedinicu dade za viernu ljubu. Tako je mladi vlastelin po imenu Kostromanović na virskom malom poluostrovu sagradio jednu kulu, poslie malu ivardjavicu, i to ti je brajne ! Kostroman, u kom je vlastelin Kostromanović sa svojom gospojom Savkom, bivšom pastiricom živio i liep porod izrodio; dušmanom puno straha zadavao, i najposlie u svojoj starosti junački pao sa ciehm svojim porodom boreći se za svoje ognjište i za slobodu svoga naroda.

Pripovieda sviet, da je ondie silno zakopano blago. U parvašnja vriemena izkapali su doduše ljudi ondi novacah, oružja, kamenja ud. kako se pripovieda, ali sad već težko da imade štogod , šikara je preotela, niti već tko misli, da bi vriedno bilo razkapati one bedeme i nasipe. Propala je stara sila oružja, i sve, štogod podigne ubojito oružje ležat će jednoč u razvalinah. Nami ništa drugo neostaje gledajući onakve ostanke starinske, nego učiniti odluku, da ćemo umom biti ono, što su stari gvoždjem bili, da tako ostavimo potomstvu bolje, dugoviečnic, viečne spomenike u duševnoj sili i snagi, koja u prosvieti i izobraženosti sastoje se, i koja viekove viekuvah preživiti može prelazeći od otacah na unuke i unuke unukah, bez kraja i konca.