Graditeljstvo

- klikni na foto za više -

 

U prvoj polovini 18. st. kuća je bila izgrađena od brvana, a neoblijepljena. Imala je jednu prostoriju. Obješen kotao na lancu iznad ognjišta. Takva je kuća bila pokrivena slamom.
U drugoj polovini 18. st. vojna vlast određuje veličinu kuće i izgradnju pomoćnih zgrada u dvorištu. Temelj kuće bio je od položenih hrastovih greda. Na njih su se okomito postavili i sastavili dijelovi od hrastovih greda u razmaku od jednog metra. Između tih greda umetalo se prošće u žljebove, te se nalijepilo blato pomiješano sa pljevom. Kuća je imala veliku sobu, kuhinju i sobicu za prolaznog gosta koji je uglavnom bio oficir. Ta je kuća morala imati prozore i dimnjak. Gradu za kuću i ostale zgrade dobivale su graničarske kuće kao servitutno pravo iz državnih šuma. Kako je sječa šuma učestala, regimenta je 1776. god. zabranila pokrivanje kuća sindrom. Međutim, dala je na znanje graničarima da mogu šindru jeftino nabavljati u Turskoj. Čak je bila pripravna ishoditi moliocima i dozvolu od general-komande. U produženju glavne kuće gradila se niža zgrada za stanovanje. To su bili kućari-kiljeri-vajati ili pojatci. Ako je bila velika kuća, izgradilo se oko 8-10 kućara. To su bile sobe 3x3 m sa prozorčićima 40x40 cm i posebnim ulazom neposredno iz dvorišta. Na prozorčićima su bile željezne rešetke. Peći nije bilo. Zbog toga su svi bračni parovi selili u prosincu na zimovanje u veliku sobu. Prednja strana tj. čelo kuće bilo je skoro redovno do ulice. Uostalom to je bila i naredba kompanije. Samo je jedna kuća bila uvučena u sredinu dvorišta, a nalazila se oko polovine Donje Male, još u prvoj polovini 19. st.
Kuće su imale na kućištu drvenu ogradu prema ulici. Ako nije bilo ograde kompanija je preko zapovijedi opomenula, da se to izvrši. Bilo je i opomena da se ograde poravnaju, jer su neke daske bile duže a neke kraće. U drugoj polovini 18. st. regimenta utječe preko kompanije da se izgrađuju staje za marvu, štagljevi i hambari. Štagljevi su bili ostave za sijeno i pšenicu u snoplju, dok se ne ovrsi. Hambari su spremišta za žitarice u zrnu. Gradili su se na sredini dvorišta da bi imali dosta zraka i sunca. Položaj hambara na takovom mjestu bio je i zaštita protiv krađe. Čak su i ukućani na zgradi otraga znali provrtati rupe i pšenica je curila u vreću.

Svakako je ovaj slučaj značajan i zanimljiv, ali to je ujedno i dokaz koliko su graničari bili previše umorni od poslova i službi da nikome do nikoga nije stalo. U to se vrijeme događalo da su izgorjela cijela sela. Takovih je primjera bilo naročito mnogo u Mađarskoj. Graničari su vrlo često davali pomoć za takove postradale, a naročito kada su kaprali zašli po kućama te kupili "dobrovoljne priloge". Ovo, kao samo za sebe ne izgleda ništa mnogo. Ali vrlo čestim ponavljanjem i u zbroju svih dažbina jedne kuće bila je to otegoćujuća okolnost, koja je na vagi davanja pretegla u rasponu od preko sto godina vojne vladavine.
U prvoj polovini 19. st. dolazi do promjena u vrsti tvoriva za izgradnju zgrada. Dvorski ratni savjet je pokretač tih promjena. General-komanda i regimenta prenose viša naređenja, a kompanija nadzire izvršenje "previšnjih preporuka". Tako se npr. za svaku zgradu, koja se gradi kao nova mora dobiti dozvola od vojnih vlasti. Temelji zgrada moraju biti već od opeke. Takva kuća zvala se podzidana. Tada je i Babina Greda imala kompanijsku ciglanu na kojoj su graničari izrađivali opeku. Slobodnu opeku mogli su graničari kupiti na ciglani za zidanje svojih zgrada.
Da graničari kupuju opeku, sporo se prihvaćalo, jer je bila novina. Kompanija ih je s vremena na vrijeme upozoravala u svojim zapovijedima koje su sve prednosti podziđivanja zgrada opekom.

U tom je vremenskom razdoblju regimenta opet dozvolila pokrivanje kuća sindrom. Međutim, šindra se nije smjela izrađivati od mlade hrastovine. General-komanda je željela da se čuvaju šume, te preporuča da se male zgrade u dvorištu pokriju i slamom.24 Događalo se da krovovi kuća nisu bili dovršeni pokrivanjem sindrom. Neke kuće nisu imale u to vrijeme niti dimnjaka, pa čak nisu ni "opšiveni daskom kako se pristoji".25 Kompanija upozorava na sve propuste preko zapovijedi. Konačno i kaprali prisiljavaju graničare na izvršenje zapovijedi. No unatoč svega toga događali su se mnogi propusti. Tako npr. Žaverija Katušić kbr. 242 dobiva zapovijed od kompanije 6. studenog 1833. da za 8 dana popravi dimnjak na svojoj kući. Ako to u određenom roku ne izvrši, dužan je frajt Marijan Babić izvijestiti kompaniju. U protivnom slučaju kompanija unaprijed obećava 25 batina i zatvor.

Svaka kuća morala je biti dva puta godišnje okrečena izvana i iznutra. Za kreč su se graničari morali snalaziti kako znaju. Kreč se proizvodio u Glogovici kod Broda. Godine 1820.
Dvorsko ratno vijeće dozvoljava graničarima da kuće i druge zgrade mogu zidati posve od opeke. Kada grade kuću mogu sebi praviti opeku, te u tom slučaju ne moraju davati caru desetak. Tada drvo za loženje peći u ciglani dobivaju badava.

Prvi je u Babinoj Gredi u ljeto 1823. sazidao kuću od opeke Vinko Knežević kbr. 101. "Carski dvor" mu je poklonio u to ime kao nagradu 12 forinti u srebru ili 30 forinti u papirnatom novcu. Na kućištu do ulice nije smjela biti niti jedna zgrada, osim glavne kuće. To su bile zaštitne mjere u slučaju požara. Sve stare kuće koje su bile do ulice, a do njih su izgrađene nove, morale su se srušiti ili "privući" na drugo mjesto u dvorište. Rok izvršenja bio je 8 dana od izrečene zapovijedi. U protivnom slučaju kućni starješina dobiva za prvi put 25 batina.27 Poslije 1830. kompanija traži da svaki Graničar dade ugraditi prozor na staji za konje. To je bila novina, a da li će se provesti u djelo pregledat će i gospodin general prilikom obilaska kompanije. Mjesto za stajsko gnojivo moralo je biti ograđeno brvnima. Da ne bi brvna trunula kompanija naređuje da se gnojivo često izvozi na njive. Ova je naredba naročito izdavana prije pregleda kuća da bi gospodin obrstar ostao dobre volje.
Svaka kuća imala je u dvorištu bunar koji je morao biti' ograđen. Bilo je slučajeva kao npr. 27. lipnja 1832. da se u bunaru udavilo dijete, jer nije bilo ograde. Pored bunara nije smjela biti kaljuga. Ona se morala zasuti zemljom.


Svaka kuća morala je imati motku sa željeznom kukom zvanom čakija za slučaj požara. Čakija je morala biti na motki dugoj 8 stopa. Osim toga morale su biti ljestve duge do vrha krova, te u pripravnosti jedan veliki i dva mala čabra puna vode. Konačno, kuća je morala imati i omelo. Kuće su često bile žrtve požara. Mnogo ih je izgorjelo od požara, te je Dvorsko ratno vijeće najstrožije zabranilo kretanje sa svijećom po dvorištu, tavanu i ulici. To se odnosilo i na pušenje sa lulom. Tko se prvi put uhvati da na ulici puši lulu i to bez zaklopca, plaća kaznu jednu forintu, te mora dati lulu onome tko ga je prijavio, a od kompanije će povrh svega dobiti još i 25 batina. Graničari, kojima bi izgorjela kuća, te koji bi nazidali novu od opeke, "Njegovo veličanstvo cesar" će pokloniti 12 forinti u srebru. Taj cesar bila je regimentska blagajna u Vinkovcima. Tako se kod graničara stvarala svijest da cesar o njemu osobno vodi brigu. Godine 1823. vojna vlast ponovo naređuje da nitko ne smije hodati sa svijećom bez fenjera ili sa lulom biti u staji ili hodati po tavanu, kao niti pušiti kroz selo. Požari su bili česti te nije čudo da su navedene mjere poduzimane. Šta se u vezi požara u Babinoj Gredi događalo slijedi iz ove zapovijedi: "Kompanija se kod ovog noćašnjeg nesritnog događaja vatre (24. listopada 1827.) nemilo obsvidočila i vidila da ljudi prama svog komšije nikakve ljubavi i dužnosti ne pokazaše. Tako se zapovida da odsele ne samo soldati nego i rabotari i drugi svit što god je za koju pomoć kod vatre i larme (tal. alarme-uzbuna) izajti ima jer će unteroficiri u otakovom događaju potlam doveršite stvari njiove corporalije revidirati. Svaki gazda koji ne bi za svoj svit u kući odgovor dati znao hoće oštro kaštigan biti".