Tursko doba

Krajem 15., a pogotovo početkom 16 . st., dolazi sve do brojnijih upada brze turske kojice u pljačkaškim pohodima iz Bosne sjeverno preko Save i iz Srbije preko Dunava. Hrvatsko i Ugarsko plemstvo je branilo svoje posjede, ali je centralna državna vlast došla u krizu i nije se mogla suprostaviti snažnoj i velikoj osvajačkoj turskoj vojsci.

Poraz hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita 1526. na Mohačkom polju, borba za vlast i nesloga plemstva omogućili su daljnje tursko osvajanje Hrvatske, Slavonije i Podunavlja. U tim osvajanjima mnoga sela i gradovi pretrpjeli su velika uništenja, osobito su stradale crkve, dvorci i samostani sa svećenstvom. Dio pučanstva bježao je na sjever i zapad pred Turcima, dio se posakrivao po močvarama i šumama, dio je odveden u ropstvo dok su neki stradali u osvajanjima. Na poluprazna mjesta turska je vlast od sredine 16. st. u sela počela useljavati stanovništvo s jugoistoka Europe, prvenstveno pravoslavno, zbog obrane i prehrane turske vojske, dok su se u gradove smjestili Turci.

1536.g. turci su prešli Savu kod Kobaša i današnje Babine Grede i ta je godina defintivni početak turske vladavine ovim prostorom

Smirivanjem prilika od sredine 16. st. domaće se stanovništvo vratilo u sela i živjelo kao "raja" plaćajući turskim vlastima i novim gospodarima uglavnom iste obveze kao ranije: porez vladaru te zemljišnim gospodarima desetinu i radove. No najveća je promjena nastala u kulturnome i vjerskome ozračju jer je turska vlast bila muslimanska te je donekle surađivala s pravoslavljem pa i protestantizmom, ali nije trpjela rimokatoličku vjeru i njezine pripadnike zbog ideoloških i ratnih sukoba sa zapadnim kršćanskim vladarima i papom.

Po turskom zakonu cijela je zemlja pripadala sultanu, jer ju je osvojila njegova vojska. On je osvojenu zemlju dijelio zaslužnim vojnicima. Najmanji vojnički feud (posjed) trebao je godišnje iznositi 3.000 aspera, tj. 60 dukata, i zvao se timar, a njime je upravljao spahija. Svaki je spahija bio dužan na poziv sultana osobno poći u rat kao konjanik. Ako nije pošao, gubio je posjed. Ako je poginuo u ratu, sultan je darovao posjed njegovom sinu.
Imanje koje je davalo godišnji prihod od najmanje 20.000 aspera, tj. 400 dukata, zvalo se ziamet i njime je upravljao beg ili zaim (kao na Zapadu barun).
Ako je posjed ziamet prelazio godišnji prihod od 100.000 asperi (2.000 dukata), tada se njegov posjednik nazivao pašom (grofom).
Seljaci su dolaskom, kao i nakon odlaska turske vlasti, samo izmijenili svoje gospodare, dok su im obveze uglavnom ostale iste.

Seljačke su obveze za vrijeme turske vlasti bile trojake:
1) Seljaci su sultanu plaćali "harač" (porez), a zemljišnim gospodarima davali besplatne službe i različite daće. U načelu je svako selište plaćalo 1 dukat. No za vrijeme ratova taj se porez povećavao. Harač se plaćao u novcu što je bilo teško.
2)'Kuluk ili robote (besplatni radovi) sastojali su se u sljedećem: seljak koji je imao plug morao je zemljišnom gospodaru obraditi jedno jutro zemlje, tj. poorati, posijati, požnjeti, ovršiti i dovesti ovršeno svomu gospodaru u kuću. Ponegdje je svaka kuća godišnje davala dva do tri besplatna radnika koji su gospodaru kosili sijeno, sušili ga i dovozili kući. Drugdje su seljaci morali sjeći i dovoziti nekoliko kola drva iz šume. Negdje su seljaci obavljali i druge poslove, a bilo je i takvih koji nisu morali raditi, ali su zato plaćali protuvrijednost u novcu.
3) Svi su seljaci bili dužni davati svomu gospodaru desetinu od svih uroda, i to je bio osnovni prihod gospodara. Desetinu su davali u naravi ili novcu od pšenice, ječma, raži, zobi, prosa, kukuruza, voska, meda, lana i konoplje, voća i povrća (zelja). Od krupne stoke nije se ništa davalo, osim masla (jer Turci nisu jeli masno, pa im je maslo služilo kao začin kod jela). Tko je imao preko deset ovaca ili koza morao je o Đurđevu, Miholju ili za Božić dati jednu ovcu ili kozu. Seljaci su napasivali svinje u žironosnim šumama i plaćali gospodaru po svinji nekoliko novčića. Postojala je i de-vetina od vina, koja se obično uzimala u novčanoj protuvrijednosti.

Potrebno je istaknuti da su neka sela, osobito na granici, plaćala porez i svojim ranijim kršćanskim gospodarima, kao obiteljima Drašković i Zrinski. No čim su Turci protjerani iz ovih krajeva, prestalo je dvojno plaćanje gospodarima.
Prije turske okupacije u Slavoniji su bili sami rimokatolici. Brojne rimokatoličke župe, samostani i dvorci plemića postali su tijekom turske vlasti uglavnom napušteni ili porušeni, a njihov je materijal, pa i same zgrade, poslužio za turska utvrđenja. Crkveni posjedi postali su "vakufska" dobra za uzdržavanje muslimanskog svećenstva i škola. Srednjovjekovne crkve donekle su ostale čitave u selima udaljenijim od gradova, dok su u gradovima pretvorene u džamije, skladišta ili jednostavno porušene radi materijala.

Prema turskoj upravnoj podjeli najveći dio Slavonije (područje od rijeke Ilove na zapadu do Dunava na istoku, a između rijeka Drave i Save) bio je u sastavu Požeškog sandžaka koji se nalazio u Kaniškom beglerbegluku (ejaletu). Najistočniji dio Slavonije (Srijem) bio je uključen u Srijemski sandžak, a jugozapadni dio od Sirača, Daruvara (Podborja), Pakraca, Cernika, Gradiške (Stare), Jasenovca i Kraljeve Velike pripadao je Cemičkom sandžaku. Ti su sandžaci po svome položaju bili pogranični, a njihovi zapovjednici i gospodari imali su vrlo velika ovlaštenja.


U drugoj polovici 17. st. branilo je tursku krajinu u Slavoniji više od 3.000 vojnika posadnika. Ti su vojnici bili smješteni u gradovima i utvrdama Virovitici, Brezovici, Sopju, Moslavini, Mikleušu, Slatini, Voćinu, Orahovici, Kamenskoj, Velikoj, Kaptolu, Požegi, Siraču, Dobroj Kući, Daruvaru, Pakracu, Bijeloj Stijeni, Cerni-ku, Kobašu, Gradiški (Staroj), Jasenovcu i Kraljevoj Velikoj. I sela su morala stražariti na granici te obavljati pomoćne vojne službe.

U Slavoniji je bilo dosta šuma, ali ne baš onoliko koliko smo mislili da ima. Velik dio šuma su Turci, a zatim i austrijska vojska, prorijedili za gradnju putova, mostova, kuća, građevina i utvrda ili za pečenje opeke i slično. Jedne su šume bile žironosne, ali one nisu uvijek rodile žirom. Osim hrasta različitih vrsta bilo je tisovi-ne, vrbe, johe, jele, topole i još nekih vrsta. Šume se dijele na one za ogrjev i one za građu. Popisi uz neka sela navode da su šume već krčene za nova naselja i za oranice ili vinograde.
Od usjeva su sijali čistu pšenicu, zatim suražicu (pšenicu miješanu s raži), ječam, zob, kukuruz, proso, pravili sijeno, sadili i sijali povrće (grašak, luk, kupus), pa čak uzgajali i voće u pravim voćnjacima.
Držali su konje, ali dosta rijetko, češće volove, zatim krave, svinje, ovce, koze, perad i pčele. No sela su bila tako siromašna da su i sami ljudi služili kao vučna snaga kod obrade oranica.
Osobito su na cijeni bili ribnjaci, jer je bilo vrlo mnogo bara i močvara te plavljenje rijeka. Od riba se navode pastrve, som, štuka, šaran, rakovi i kornjače.

U doba turske vladavine u Slavoniji granice na rijeci Savi nije bilo, pa su žitelji s obiju strana rijeke mogli slobodno seliti kamo su htjeli. Tu su mogućnost koristili bosanski Hrvati ali i balkanski Vlasi, pa je s tim seobama stiglo u Slavoniju mnoštvo pravoslavnoga vlaškog stanovništva.

Pošto je turska vojska doživjela težak poraz kod Beča 12. rujna, a 8. listopada 1683. kod Parkanva, zahvatio je slavonske Turke veliki strah i beznađe. Strahovali su doseljeni muslimani i pravoslavci, kao i domaći katolici, od sudbine sljedećih dana. Jedni su se počeli vraćati južno od Save u okrilje Bosne, a kršćani u šume i močvare da budu što dalje od osvetničke turske i vlaške ruke. Generacijama prigušivana mržnja i netrpeljivot sad su počele izbijati, te će progutati mnoga sela i ljude.
Do kraja 1687. veći dio Slavonije bio je oslobođen. Turci su iz Bosne nekoliko puta upadali u Slavoniju želeći ju vratiti, ali bez uspjeha.

Realno stanje šokačkog i vlaškog stanovništva u Slavoniji dao je istom 1698. popis sveukupnog slavonskog stanovništva.
Nakon izgona Turaka iz. Slavonije, hrvatsko se žiteljstvo iz Bosne nastojalo maknuti ispod turske vlasti. Zato su migracije bosanskih Sokaca postale još učestalije. Mnogi dokumenti iz, razdoblja 1705- do 1715. godine potvrđuju da se u oslobođenu Slavoniju doselilo nekoliko tisuća hrvatskih obitelji iz Bosne.Treba spomenuti šokačku seobu prilikom povlačenja kršćanske vojske iz Sarajeva pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog. S tom vojskom pristiglo je u Slavoniju oko 40.000 bosanskih Hrvata.
Prodorom kršćanske vojske, u doba austrijsko-turskog rata (1736.-1739.), pod zapovjedništvom generala Petraša došlo je i opet do velike seobe hrvata iz istočne Bosne. S vojskom je u Slavoniju stiglo oko 20.000 Hrvata.
Prema poznatim izvorima, do sredine XVIII. stoljeća tursku Bojnu napustilo je oko 200.000 Hrvata. Većina toga stanovništva naselila je istočnu Slavoniju, zapadni Srijem i Baranju, a dio je otišao i dalje prema Šomođu u Madžarskoj.