Poljoprivreda

Prva vršalica u selu je nabavljena 1888. god., a prva kosačica i samovezačica 1913., dok je babogredske njive prvi traktor zaorao 1924. godine.

Plug je u Slavoniji bio izrađen od drveta. Oranje je bilo teško i zato je plug moralo vući i do pet pari volova. Uza svaki par volova išao je vodič koji je pazio da volovi dobro vuku. Kako je plug dobivao željezne dijelove, smanjio se i broj volova na dva, te je njime upravljao samo jedan orač.
Konji tada nisu upotrebljavani za oranje nego za lakše poslove i vožnju. Vjerojatno, tek kad je plug usavršen, počinju se konji koristiti u oranju.

U toku 18. i prve polovine 19. st. graničari su morali ostavljati svoje domove da ratuju po Evropi. U svakom je ratu i naša slavonska Vojna granica imala velike gubitke u graničarima kao poljoprivrednim radnicima, jer su mnogi postali invalidi ili poginuli. Tako je mnogo manji broj graničara obrađivao zemlju nego što je to obično trebalo. Poznato je da su graničari obrađivali zemlju i svojim oficirima kao carsku rabotu sve do 1770. godine. Koncem 18. st. zemlja je bila prilično očišćena od suvišnih trava, ali se teško obrađivala primitivnim spravama i oruđima. Glavna oruđa u ratarstvu bila su drveno ralo (sa malo željeza koje je plitko paralo zemlju) i motika. Tako je i nastala narodna uzrečica: "Ralo i motika svijet hrane".

Zbog dugotrajnih ratova nije se moglo u prvim decenijama 19. st. ništa postići u poljoprivredi. Poslije tih ratova nastalo je i kraće razdoblje nerodice i gladi. Do sada je izloženo, da je u prvoj polovini 19. st. krčenjem šuma dolazilo do plodnih površina obradive zemlje, a gnojilo se pomalo već i stajskim gnojem. Rala su još uvijek bila slaba. Babogredski kroničar kaže: "te se teško oralo i puno nazadovalo na njivama". Sve poljske poslove obavljale su zajedno po dvije kuće. U ralo su ujarmljivali po osam volova. Svaka od kuća bi dala po četiri vola. Takove kuće su se zvale "sprežnici". Između sprežnika dolazilo je i do sporova pa kompanija upozorava da se nitko ne usuđuje jedan drugome smetati. Ralo ne smije u vrijeme oranja stajati slobodno, jer ako se osjeti da netko ne ore, bit će strogo kažnjen. Da ralo ore, briga je podoficira. Sve raspoložive zemljišne površine morale su se obraditi na vrijeme, iako nije bilo dovoljno članova za rad po pojedinim kućama.


Od žitarica gajila se pšenica, raž, ječam, proso i kukuruz. Za kruh je mljeveno brašno iz pšenice, raži i ječma, a od kukuruza za proju i puru. Gajila se konoplja i lan, koji su služili prerađeni za tkanje platnenih proizvoda. Kompanija naređuje, da se nitko nije usudio močiti lan u Beravi, jer je to štetno za ljude, a pogotovo za marvu. Bundeve i grah gajilo se u kukuruzu kao međuusjev. Krompir se gajio na većim površinama u polju, a tek nešta u vrtu. Naredba je da se i bob sije, te kompanija doslovno kaže: "i bob jest jedna hrana koja vrlo rano za mahune prispije".
U proljeće svake godine, kompanija najtoplije preporuča oranje i sijanje svih vrsta kultura, koje treba da se gaje na što većim zemljišnim površinama. Ne smije se dozvoliti da vrijeme sijanja prođe, da se zemlja osuši ili da previše okiši. Kada je vrijeme promjenljivo, te se može očekivati i grad, kompanija zapovijeda, da se vrši žetva koliko je to moguće i gdje je ječam sazrio. Ječam se kosio između 20. i 30. lipnja. Kompanija također zapovijeda da svi izađu na žetvu ječma, a samo kuharica tj. reduša može ostati kod kuće, ako ne bi kuhala u polju. Tko je u vrijeme žetve radio druge poslove bio je kažnjen.
Početkom srpnja, kada se ustali vrijeme, kompanija upozorava, da svaki kućni starješina sa svojom družinom nastoji prvo pšenicu požnjeti, pa tek onda pokositi u livadama travu. Godine 1820. je "kosac i žanjac" imao nadnicu 40 krajcara u papirnatom novcu.

Graničari, koji su ocijenjeni kao lijeni na poljskim radovima, bili su prijavljeni od nadležnog kaprala kompaniji, a ova bi ih natjerala batinama da rade. U kolovozu kompanija podsjeća graničare, da pougare strnjike. Ona smatra, što je više poorano u ljeti da je bolje za marvu koja je tada u snazi, jer je u proljeće vrlo slaba. Zapovjednici štacija i podoficiri moraju nadzirati naročito rad oko ugarenja, jer kompanija predviđa i glad, što se naglašava u zapovijedi od 28. kolovoza 1816. godine. Regimenta izdaje opet zapovijed 11. rujna 1816. god. iz koje slijedi da je ta godina bila zaista vrlo oskudna, a graničari nisu imali dovoljno sjemena za jesensku sjetvu pšenice. Zbog toga se ona poziva na ganeral-komandu i zapovijeda da jesenska sjetva bude izvršena i da se nasije dosta pšenice. Stavlja se na znanje, da se graničari ne uzdaju samo u "carsko sjeme", nego neka ga nastoje još gdjegod dobiti. Ponavljajući zapovijedi svojih viših vlasti, kompanija dodaje u zaključku, da će onaj graničar koji svoju zemlju ne poore i ne posije biti kažnjen sa 25 batina i još prijavljen regimenti. Svakako, da bi i ta prijava donijela graničaru novih nevolja u obliku zatvora i mučenja. Njive treba da budu poorane, zasijane, jer se kompanija ne želi sramotiti kada štabsoficir po zapovijedi "Visoke General-komande" bude pregledao takove poteze. Već 14. rujna 1816. god. Dvorsko ratno vijeće preko general-komande, regimente i kompanije zapovijeda da se graničari "najoštrije pritegnu", da posiju što više jesenskih usjeva, i da u nijednom potezu ne smije ostati nepoorana niti jedna zemljišna čestica. Izdane su opomene da svatko u rujnu izvrši sijanje usjeva, jer će u listopadu rabotom voziti kamen na cestu za kompaniju. Kompanija naređuje da usjevi moraju biti posijani do Matijeva tj. 21. rujna. Međutim, graničari se toga datuma nisu držali, što slijedi po daljnjim naredbama. Npr. početkom studenog se ponovo napominje, da se mora nastojati dan i noć orati i sijati dok to dozvoljava lijepo vrijeme.


Kada u prvih 10 dana travnja pada kiša, kompanija upozorava, da svaki kućni starješina treba, što mu je prije moguće, sijati kukuruz. Ako jesenji usjevi stoje slabo, ona upozorava, da svaki kućni starješina sa družinom mora nasijati što više kukuruza, jer se u žito i ječam ne može pouzdati. U gladnoj 1816. godini kompanija upozorava pa kaže: "Svakom graničaru dobro je poznato kako je teško kada mora hranu kupovati. Ima već dvije tri godine kako graničar mora gladan sjediti kod kuće. Kompanija preporuča svakom graničaru posijati dosta kukuruza, te neka ne čeka da se zemlja osuši tj. da bude tako tvrda da se ne može orati". U proljeće 1817. god. Brodska regimenta i Šesta babogredska kompanija posvećuju mnogo riječi i imaju mnoge brige oko sjetve kukuruza te preporučuju graničarima sijanje, pravilnu i pravovremenu obradu. Time žele izbjeći samo ponovnu glad. Kada kukuruz malo poraste, upozorava se graničare da zemlju treba parati ili špartati (njem. Sparte). Dakle, želi se izbjeći ishlapljivanje vode iz zemlje pomoću kapilarnih cjevčica, jer je voda hrana za bilje. Kada se kukuruz prvi put okopa, mora se posijati grah koji se penje na "pritke".

U srpnju se graničare upozorava da se "kukuruz u polju ne smije lomiti". Sigurno se mladi kukuruz mnogo sjekao za hranu marve, a možda je bilo čak i mnogo zaperaka. Kako je navedenih godina urodilo vrlo malo pšenice i ječma, to kompanija veli, da graničari moraju nastojati za lijepoga proljeća nasijati dosta prosa. U to vrijeme i proso je bilo važna ljudska hrana.

Dvorsko ratno vijeće zapovijeda preko nižih vojnih vlasti da se livade moraju dva puta godišnje kositi. Kompanija dalje zapovijeda, da se livade moraju pokositi na vrijeme, te da se nitko ne bi usudio utjerati marvu u njih, ili na njima rušiti ograde. U slučaju prekršaja slijedila bi opet kazna. Opominje se i zapovijeda, da svaki kućni starješina mora prvo nastojati obaviti žetvu, a tko još nije pokosio livade da i to odmah učini. Međutim, u međuvremenu na livadama su se pojavili krtičnjaci. Kompanija o tome izvještava postupnim putem Dvorsko ratno vijeće. U istoj 1828. godini stiže recept za uništavanje krtica od "Josephs Akademije" iz Beča: On je glasio ovako: uzme se dvije litre saute-sena kamfora, jedna litra topljene masti, dvije litre ulja, dvije litre salpetera, dvije litre tucana asufodida, dvije litre jelenskog roga, dvije litre baruta pomiješanog sa očima od vrana i četiri litre kreča sa barutom. Sve se to mora pomiješati sa dva kisela kvasa, te sve ponovo dobro izmiješati. Iz te smjese-tijesta prave se kuglice veličine lješnjaka koje se moraju osušiti. Konačno treba nasuti u jednu bocu terpentina i ubaciti kuglice da u njemu plivaju. Na livadi treba krtičnjak razgrnuti staviti kuglice i malo pokriti zemljom.


Regimenta je nastojala svim silama, da graničari zasiju što više krompira. Izgleda da krompir nije bio udomaćen u ovim krajevima. U Evropu je uveden 1584. godine. U siječnju 1815. regimenta odlučno zapovijeda: "Gospoda zapovjednici kompanija skupa sa oficirima od ekonomije bit će odgovorni, ako svaka mala kuća ne pripravi po dva mjerova sjemena krompira. Radi toga moraju oficiri od ekonomije svaku kuću pregledati i krompir za sjeme svojim očima vidjeti. Za 14 dana oni moraju regimenti podnijeti temeljit raport". Početkom proljeća 1816. kompanija zapovijeda sjetvu krompira i zbog toga mora svaki kućni starješina nastojati da ga što više posije.
Dalje, ona opominje da krompir nije samo hrana za ljude nego i za marvu, a svinje se od njega naročito debljaju. Od posijanog jutra krompira može se dobiti najmanje pet dobrih kola ako je na dobroj zemlji, a kukuruza se ne može dobiti niti treći dio. Ta zapovijed od 22. ožujka nije izvršena, nego je ponovljena 12. travnja 1816. U njoj se ističe da svaki kućni starješina mora nastojati da posije što više krompira. Po raportu podoficira izlazi da je u Šestoj babogredskoj kompaniji posijano vrlo malo krompira. Graničari, koji nisu posijali krompir i to za tri dana ne izvrše, bit će kažnjeni sa 20 batina. Izgleda da se graničari nisu dali natjerati niti batinama da siju krompir, jer 18. prosinca 1816. kompanija opet doslovno veli: "Visoki dvor je saznao iz primljenih dopisa da na porodicu nije posijano niti četvrt jutra". Prema tome se zapovijoda i svakome preporuča posijati što više krompira. Ponukana tim opomenama, regimenta dokazuje, da je krompir usjev kojega led niti što drugo ne može oštetiti. Tako ona preporuča a i zapovijeda da svaka velika kuća pripremi pol, a srednja i mala četvrt jutra zamlje za krompir, te da drži sjeme u pripravnosti. Tlo za krompir može biti "bjelica" i malo pjeskovito koje se nešto pognoji. Za krompir se ima odabrati jedan poseban potez u polju, a zemlja treba da je plodna. Ako netko nema zemlju u potezu za krompir, može se mijenjati.