Već 73 godine Zlatko Okanović iz Babine Grede izrađuje sepete, a pod njegovim vještim prstima nastalo ih je na tisuće. U Babinu Gredu doselio je nakon 2. svjetskog rata, majka mu je umrla kada je imao pet godina, a maćeha ga nije prihvatila pa je odrastao kao siroče i dugo vremena bio sluga. U Babinoj Gredi se oženio, dobio dva sina, a sada je i ponosni pradjed, koji na praunuka želi prenijeti svoje umijeće pletenja sepeta, ali je shvatio da mlade danas to više ne zanima.
Svako jutro ustaje u cik zore i obilazi šumu i okolne kanale tražeći žestilovnu od koje se izrađuju pravi domaći sepeti, a potom se vraća kući, pocijepa je natanko i počinje plesti. “Na nogama sam već u pet, pola šest. Snaha mi skuha kavu, a ja uzimam svoj lijek - rakiju. Imam svoju mjericu, pola litre dnevno, i tako već godinama. Nema boljeg lijeka za smirenje i opuštanje, ruka ne drhti i prsti pletu kao po harfi. Organizam se već navikao i da samo jedan dan prekočim, odmah bi se razbolio”, ustvrdio je veseli Babogredac.
Sepete, kaže, ne izrađuje zbog novca jer ima dobru mirovinu, nego zato što ga oni drže na životu - besposlen i beskoristan ne može živjeti. A potražnja za njima vrlo je velika, posebice u jesen, kupci mu se javljaju svaki dan. Sepeti nisu korpe jer se oni ne nose nego uprte na leđa. Ne postoji ni jedna druga riječ koja može zamijeniti riječ sepet niti bilo koje drugo pomagalo koje ga može zamijeniti u poslovima kojima služi - kupljenju šljiva ili dizanju kukuruza, pojasnio nam je vrijedni proizvođač sepeta, jedini preostali u županjskoj Posavini.
A svoje umijeće pokazao je i protekle nedjelje na Stanarskim susretima u Babinoj Gredi, vješto zarezujući nožem žestilovnu i pleteći je oko osnovne konstrukcije budućeg sepeta. Brojni su posjetitelji sa zanimanjem pratili što radi, a sepeti su planuli po simboličnoj cijeni od 35 kuna za veliki i 30 za mali.

Zlatko Okanović prisjeća se kako je nekada bio strastveni konjogojac i aktivni sudionik svih manifestacija od Županje do Osijeka. Sve do prije 18 godina, kada je doživio prometnu nesreću. “Vraćali smo se s Đakovačkih vezova i bio sam zadnji u koloni kada je na moga konja i zapregu naletio automobil i pokupio nas. Do sada sam imao već devet operacija na nozi i opet nije u redu. Otada su mi sepeti glavna preokupacija. Taj me posao smiruje, opušta i veseli me svaki sepet koji izradim”, rekao nam je djed Zlatko.

--> IZVOR